Jednom davno,
u jednom gradiću,
u jednoj bajci,
živjela sam ja...
Mislila sam da mogu
sve što hoću,
i svaku prepreku
koja mi je bila na
putu mogla sam prijeći,
a onda je došla,
oluja je srušila moju,
nekad predivnu,
kulu od karata,
izgubila sam svu snagu
i svaki put kad bi ju pokušala
podići ona bi se ponovo srušila...
Onda je bajka nestala,
u stvarnosti sam se našla,
i shvatila...
Težak je put ka sreći,
sa tugom sam se pomirila...
Ponekad razmišljam i začudim se sama sebi... Začudim se od čega se cijeli moj život sastojao i shvatim, da je cijeli moj život podjeljen kao jedna godina, u četri godišnja doba...
Proljeće mog života je bilo ono vrijeme kad sam još bila malo dijete, tek sam počela hodat i govoriti, ali sam osjetila tu toplinu, obiteljsku ljubav, osjećala sam se sretnom iako ni sama nisam imala pojma da postojim...
Ljeto mog života je bilo dok nisam krenula u 4. razred osnovne škole, okružena sa obitelji, prijateljima , svaku večer bi zaspala sa osmjehom na licu i tako bi se budila, priznajem i tad je bilo loših perioda ali sam sve uspjela riješiti, i isto tako znam da se zapravo jedva sjećam šta se tada dešavalo, ali u jedno sam sigurna, bila sam sretna, iako još uvijek ne svjesna svega šta se događa oko mene, još uvijek nisam bila svijesna šta se događa ispod tog "predivnog" omotača moga života...
I počela je jesen u mom životu, zavirila sam pod taj predivni omotač i shvatila šta se sve događa unutar njega, postala sam svjesna sebe i svega što se zapravo događalo oko mene, postala sam ozbiljnija u vezi svega, više nije bilo tako toplo, osjećala sam toplinu u roditeljskom zagrljaju i imala sam iste osjećaje prema prijateljima, ali jedino sam se uz njih osjećala zaštićeno, i kad god bi se nešto desilo ja sam to mogla riješiti, ali svejedno, postalo je hladnije, svi smo se počeli udaljavati, svako na svoju stranu, svatko rješava svoje probleme, počele su padati kiše, počelo je nevrjeme, započinjalo je hladno razdoblje moga života... bližila se zima i pokucala na vrata...
I došla je... Više ništa nije bilo isto, svatko na svoju stranu, svatko se brine sam za sebe, svatko je ovisan sam o sebi, ona ljubav i toplina nestaje i nestaje, još je uvijek tu ali ju više ne osjetiš kao nekada... Došlo je sivilo u moj život, nema više boja samo se loše stvari dešavaju jedna za drugom...
Jedno sam se vrijeme trudila to riješiti, davala sam sve od sebe, davala sam cijelu sebe da pomognem, da nešto popravima, ali koliko god da bi pokušavala, i koliko god da sam toga riješila sve je postajalo teže i teže, izgubila sam snagu, nemam više volje za ničim...
Na šta mi se život sada sveo, na svakodnevno pušenje i opijanje, zapravo jedno vrijeme nisam baš pila jer sam bila na antibioticima, ali će se opet sve vratit, opet će naići neki problem zbog kojeg ću naći utjehu u alkoholu, zapravo ne utjehu, nego neću moć ma koliko se trudila naći riješenje tog problema pa ću se opit da bi zaboravila na taj problem...
Živim tek tako da stignem do one dobi kada budem blizu smrti, živim da umrem kao svi ostali, ali to vrijeme dok živim mi ništa ne predstavlja, dala sam sebi neke zadatke koje moram ispunit, i jedina stvar koja mi daje snagu da to ispunim je ismijavanje nekih ljudi, samo se inatim drugima da im dokažem da sam "bolja" od njih iako sama sebe mučim sa svime time, sve oko čega se trudim je samo način kako bi se inatila ljudima koji mi se smiju u facu kad kažem da ču nešto napravit, ima rijetko koja stvar, rijetko koji san koji nije postao razlog da se nekome inatim, a to su da postanem dizajner odjeće i to mi je želja od malena, ali puno mi je važniji san da upoznam nekoga tko će me voljeti ovakvu kakva jesam i koga ću ja voljeti...
Ali u jednu stvar sam sigurna, izgubila sam na cijelom ovom putu onu snagu koju sam imala u sebi, izgubila sam ju i zbog toga ću vječno žaliti...
A ono malo snage u meni, što mi je preostalo mi daju moji prijatelji i moja obitelj... I to je možda čak i jedina stvar zbog koje sam ponosna na sebe, ponosna sam što sam uspjela nači i zadržati tako dobre prijetelje kao što su oni... I sami znaju tko su... volim vas svih...
I sada imam za reći još samo jednu stvar, znate li vi možda kada će se vratiti ono proljeće?
Pogledaj mi u oči,
pogledaj duboko i upitaj se...
Šta vidiš u njima?
Pogledaj duboko i
reci mi, vidiš li me,
pogledaj i razmisli,
dali sam to stvarno ja?
A sada slijedi istina,
ova oka dva koja
gledaš ne lažu,
ne pretvaraju se,
govore istinu...
Ova oka dva se ne
pretvaraju kao ja,
ne smiju se,
ne deru se,
ona plaču...
Plaču za sobom,
plaču za onom
osobom koja sam bila,
za onom osobom
koja se znala iskreno
iz srca nasmijati,
plaču za onom osobom
koja se nije bojala
svoje osjećaje pokazati...
Moje oči ne lažu kao ja,
one istinu kažu,
i zato nemoj mojim
riječima vjerovati,
nemoj ih slušati,
nemoj mi vjerovati
da mi ništa nije,
pogledaj mi u oči
ne želim ti lagati...
Post je objavljen 01.12.2008. u 21:46 sati.