Još ću ti samo večeras, sasvim tiho, napisati neke riječi. Tiho ću zaviriti u škrinjicu vlastitog srca i proći kroz sve uspomene, sve trenutke koji su me dizali do nekih dimenzije gdje je svijet prestao postojati. Tamo smo postojali samo mi, uhvaćeni u varku da neke stvari ne mogu završiti. Očito sve ima svoj završetak.
Ali bila bi laž reći da je sve nestalo. Nije, još je ovdje, više nego prije. Spoznaja gubitka ili nečega što su ljudi nekad davno nazvali gubitkom. I ostaje mi misterij smisao odlaska. Ali ljudi uvijek odlaze. Osjećaj umiranja, u najmanju ruku staroga čovjek, umiranje nas samih. Rasplinu se trenutci poput mjehurića od sapunice. Polete prema nebu, ali negdje na putu postanu prekrhki za to zahtjevno putovanje. Pa jednostavno nestaju.
Ostaje neki trag duboko u nama, koji nas obilježava, koji nas čini ljudima. Ostane trenutak u kojemu te ljubav nadilazi i prožima. Ne, to ne nestaje. Uglavnom, sretan ti put.
Post je objavljen 01.12.2008. u 19:26 sati.