Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/svid

Marketing

BeatNocha

Max Tundra
Parallax Error Beheads You
Domino, 2008.


Image Hosted by ImageShack.us

Pokojni Frank Vincent Zappa kroz svoje je poslanje na Zemlji prosuo mnoge duhovite ali vrlo lucidne izjave. Jedna od njih tiče se i ljudi kao što je vaš truli.

Što je rok novinarstvo? Ljudi koji ne znaju pisati intervjuiraju ljude koji ne znaju govoriti da bi napisali članke za ljude koji ne znaju čitati.

Istinito, pogotovo u Gradu Na Moru. No, originalni Majstor Brkonja imao je zajedljiv stav prema večini pojava na ovom svijetu, pa mu je ciničnost (koja se činila kao dio genetskog koda – faca mu je uvijek bila u stavu «sa'ću srat!») ponekad, zakonom brojeva ako ništa drugo, bila i suvišna. Između ostalog, modernu glazbu smatrao je «bolesnim psićem», a to je previše za izjaviti, čak i za jednog skladatelja njegovog kalibra.

Tko zna što bi Uncle Meat rekao na virtuozne programere ili programske virtuoze koji su zavladali elektroničkim svijetom glazbe tek nakon njegove smrti? Možda bi iščašene tehno sonate Richarda D. Jamesa u kojima se do krvi grebu najromantičnije melodijske linije na svijetu ikad i najfrenetičniji ritmovi na svijetu ikad vidio kao ozdravljenje bolesnog psića. Što bi rekao na «Vordhosbn» ili bilo koju drugu, heh, življu stvar sa «drukqs» albuma (Warp, 2001.)?

Što bi rekao na sadomazo sesije drama i bejza sa jazzom Toma Jenksinona, recimo na njegov «EZ Boogie» (Hard Normal Daddy, Warp, 1997.)?

Ili, da konačno dođem na temu, što bi rekao na «Parallax Error Beheads You», novi, treći po redu album Bena Jacobsa koji voli sebe zvati Max Tundra? Jer ako itko od novije generacije «ludih elektroničara» šeće po Zappinim tragovima, onda je to on. No, molim lijepo, ove paralele ne treba uzimati doslovno – ne živi niti Jacobs niti ja niti puno nekih drugih ljudi u uvjerenju da je njegova glazba nastavljanje rada pokojnog Sheika Yerboutija – to bi za poklonike Zappine, budimo realni, izuzetno onanističke, ergo dosadne glazbe bila blasfemija. Ne, hear this, Ben Jacobs se samo dobro zabavlja sprdajući se sa jazz rock, prog, ali i elektro pop obrascima glazbenog ponašanja. Ako koji glazbeni pravci zaslužuju humoristički rakurs, onda su to svako ovi. ALI! da bi se s nečim dobro zafrkavalo, da ne upotrijebim jedan drugi efektivniji glagol, materiju treba prvo vrlo dobro poznavati.

Ovaj producent i radijski čovjek (kolega radi na Resonance FM postaji na londonskih 104,4 megaherca gdje svake subote u «Max Tundra's Rotogravure» pušta mjuzu od dva i pol do tri i pol popodne.. Popodne?!! Da, popodne, to je Londra, ne.) počeo je, kao i mnogi, na Amigi 500 (znalci će je prepoznati i na ovom albumu), nastavio je diskografskim prvijencem, singlicom «Children At Play» (Warp, 1998.) a dvije godine kasnije uzela ga je kuća Domino (danas dom Arctic Monkeysima, Franz Ferdinandima, Stephenu Malkmusu, Trickyju i mnogim drugima) za koju izdaje «Some Best Friend You Turned Out to Be», instrumentalni prvijenac, pa vrlo hvaljenu «Mastered by Guy at the Exchange» (2002.), prvu s Jacobsovim vokalima i ove godine «Parallax Error...», album koji je nastajao dugih šest godina.

I šta je to onda, osim šta na trenutke podsjeća na Zappu?

Zamislite gore spomenute bardove britanskog braindancea, Twina ili Squarea, kako guraju jazz rock i sint pop u format ljubavne radijske tralala pjesmice a preko svega pjeva falseto ljubavnik koji zvuči kao dijete gay eunuha i bečkog dječaka, a da pritom nije pretjerano iritantan. Dobro, možda sam pretjerao sa opisom Jacobsovog glasa; recimo da zvuči kao njegov dugogodišnji frend iz benda Hot Chip, dotični očalinko Alexis Taylor, pa onda još malo razdraganije, ako ne više u registru.

Je, ali naglasak je, ponavljam, na onome što se događa ispod njegovog glasa, glazbena nadahnutost na rubu raspadanja. Raspadanja? U smislu – da ovdje dodate samo još jednu notu ili element ritma sve bi se srušilo kao pretenciozna kula od karata za koncert Dream Theatrea. Ili Toola. Ok, ili Siddharte.

Naime, na trenutke sve to skupa ode u one man show nadmetanje sa samim sobom i sa našim strpljenjem u olimpijskim glazbenim disciplinama pa se duh izgubljenog albuma Franka Zappe pojavi jače nego prije.

Kad sam opet na tom tipu moram reći da ako je, a je, pobrao sve one progerske manirizme od njega, samozadovoljavajuća dokazivanja da zna posao, a posao je kompliciranje, onda je pobrao i sve Zappine dobre strane, a to je ne-zaboravljanje da glazba ima i zabavnu stranu, punu duha i humora. U svoje vrijeme Francesco je na tom polju bio apsolutni car, a danas, u nekim drugim kontekstima Ben Jacobs se zaista nema ničeg sramiti.

Hoće li vas paralaksa obezglaviti ili ne – ostaje na vama. Što se tiče BeatNoche/K'Pudinga – treći album Bena Jacobsa koji sebe voli zvati Max Tundra je nešto što je ovoj godini u glazbi došlo izvrsno kao lucidni, simpatični pijanac na dosadnoj zabavi. Nervozna, rasklimana, iskomplicirana, duhovita, zabavna ploča vrhunske produkcije i ideja – pravo dijete svoga vremena.

Broj Zappa referenci u tekstu: previše, u svakom slučaju.

Parallax Error: Pa, paralaksa dolazi od grčkog paralaxis što znači promjena, no termin paralakse odnosi se, ako ne govorimo specifično o astronomiji, na nestalnost objekta koji se promatra zbog promjene perspektiva onog koji promatra. Pojam “parallax error”, u biti, predstavlja grešku u očitavanju određenog instrumenta jer oko promatrača nije u dobroj poziciji.

Pjesmice: Gum Chimes, Will Get Fooled Again, Which Song, My Night Out, Orphaned, Nord Lead Three, The Entertainment, Number Our Days, Glycaemic Index Blues, Until We Die

Kosher Chicken Soup: Cooking With Max Tundra

Stara Tundra (2000.): Ink Me

BeatNocha Goes On: Ovaj četvrtak, 04.12., u 18.00, svakako. Sočim, mama? U ovom trenutku - teško je reći...

Namaste,
ek.

Post je objavljen 01.12.2008. u 16:53 sati.