Recimo, da smo se upravo probudili.
Krevet je mekan i topao, ćoškovi sobe ne prijete da će se urušiti, plahte su čiste, svilenkaste i meke, dan dovoljno hladan da ne poželimo ustajati. Sanjali smo, npr. ugodnu kupku u bistroj i toploj vodi nekih dovoljno dalekih mora, i znamo da nikad tamo doista ne budemo umočili ni palac (i to nas sad ne deprimira).
Recimo, da se pored nas netko upravo probudio.
Oboje imamo tople ruke, meke jagodice prstiju, i prilično nam je drago što se vidimo. Možda to i ne mora biti takav običaj, ali eto, recimo da je to takvo jutro.
Pa se prvo nekoliko minuta sklupčavamo jedno uz drugo, radi prepoznavanja. Prepoznavanje je važan jutarnji obred, jer nije ugodno provoditi dan sa strancem. Lijepimo jedno na drugo miris vlastite kože (da obilježimo teritorij), ispitujemo okus (da vidimo gdje pripadamo), u kožu utiskujemo tajne znakove (za lakše snalaženje u danu koji slijedi). Nježni smo prema onom drugom točno onako kako bi bili prema sebi, jer još nismo dovoljno budni da bismo bili svjesni gdje završavamo mi, a počinje ono drugo. Ruke su najbudnije: upijaju glatku mekoću trbuha, opuštenost mišića na bedrima, ožiljak iz djetinjstva tik ispod koljena. One su te koje uporno klize dok ne probude usne, jezik, bradavice i osjećaj za ritam.
Recimo, sada smo budni.
Kad smo to ustanovili, dobro je ispreplesti prste s prstima onih drugih ruku. Prebacivanje težine tijela na ono drugo, dozvoljeno je. Pratiti pogled. Liznuti vrat, usne, jezik i vršak nosa, tek da se podsjete da su tu. Ipak smo stari poznanici.
I recimo, u slučaju da si ipak malo budniji od mene,
obavezno obrati pozornost na to da ulaziš polako. Ujutro je to posebno važno, možda ipak ima još dijelova koji spavaju.
Ne probudiš li ih kako treba, mogla bih zakasniti na posao.
Post je objavljen 01.12.2008. u 11:38 sati.