Ovo je pisano prije tjedan dana
Čitavu noć sam provela u izradi programa iz predmeta 'Ceste'. Došla sam doma u pola 5. Ili pola 6. Ne sjećam se više. Prespavala sam čitav dan...
Kad se sjetim sebe sa nekih 16, 17 godina, sjećam se i svoje duboke uvjerenosti da ću u dobi od 22 godine, koliko sad imam, voditi nadasve zanimljiv i uzbudljiv život.
A na što sam ja spala? Istina, dolazim doma gotovo u zoru i još k tome omamljena, ali ne od ludog provoda, već od cjelonoćnog buljenja u ekran u neuspjelom pokušaju da projektiram nekakav poljski put od grabe A do grabe B u nekom zabitom (i neravnom) kutu Lijepe naše...
Iskreno da vam kažem, uopće se ne osjećam posebno loše zbog činjenice da mi je život pomalo dosadan. Kad pokušavam unijeti malo zabave u život, nađem se usred raspleta niskobudžetne južnoameričke sapunice. Ili je možda Srednje Amerika u pitanju? Uglavnom, jedna od onih sapunica s toliko niskim budežetom da umijesto statista imaju hrpu kaktusa, čisto radi uštede.
Stala sam vjerojatno tamo negdje kad je noćna mora zvana Eskisehir završena. Oko ponoći sam se otišla u sobu spakirati (što u mom slučaju uvijek znači nabacati stvari u kofer, sjesti na njega da se zatvori, procjeniti bez kojih stvari mogu kad shvatim da niti uz najveće napore kofer jednostavno ne mogu zatvoriti...), a već u 2 ujutro bila sam u vlaku za Istanbul. Zajedno s 3 Rumunja i Denizom iz Istanbula.
Kad sam se pakirala, gledala sam broja 2 kako mrtav-pijan spava na mom krevetu i osjećala sam se baš tužno... Tužno zbog toga što je izgledao tako lijepo dok je spavao, tužno zbog toga što se nismo upoznali u nekom drugom životu i tužno jer već sad znam da će biti još hrpa njih koje ću gledati kako spavaju dok ja pakiram kofere...
Nisam još sasvim objasnila zašto i kako je Ahmet (neupućeni neka pročitaju post o Makedoniji) postao br.3. Zapravo, to je vrlo nategnuto i zapetljano...
U Makedoniji smo na samom kraju razmjene razmjenili MSN adrese i javio mi se čim se vratio doma. Zapravo, čim sam se ja vratila, jer je meni duže trebalo.
Moje zavodničke vještine skakanja po drvenoj gredi su se ipak pokazale uspješnima jer smo Ahmet i ja počeli jako učestalo razgovarati preko MSN-a i on se pokazao kao izuzetno inteligentna osoba i pametna osoba.
Naše dopisivanje je rezultiralo time da sam ja njega nagovarala da dođe u Eskisehir na razmjenu. Na kraju nije mogao doći , ali našli smo se u Istanbulu taj zadnji dan, prije nego što sam ja otputovala u Zagreb.
Ne mogu reći da se nešto posebno dogodilo između nas, osim što me poljubio kad sam ulazila u vlak - dokaz broj 169690 da sam hodajući klišej... I to na očigled mojim frendovima iz Rumunjske koji su me vidjeli s br.2 u Eskisehiru...
Pisano sada
Neko vrijeme sam balansirala između br.2 i br.3 (nažalost samo preko MSN-a), da bih na kraju shvatila da niti od jednoga od njih ništa...
Što se br.2 tiče, nakon samo tjedan dana imala sam osjećaj da ga maltretiram samim time što mu se povremeno javim preko MSN-a. Izbrisala sam ga prije mjesec dana i on to još uvijek nije shvatio...
Što se br.3 tiče, on previše moralizira. On ne želi vezu s nekim tko živi gotovo na drugom kontinentu, a neka ne-veze njemu nije moralna...
Broju 1 sam rekla da ga više nikada ne želim vidjeti i bila sam poprilično šokirana kada sam vidjela njegovo ime na listi sudionika na kongresu u Njemačkoj.
No ipak, jedan dio mene ga je htio vidjeti. Za mene je odnos s njim kao i slušanje Balaševića. Ima pjesama koje mi je stvarno neugodno slušati bez slušalica jer su toliko glupe i nekvalitetne, a opet ima i pjesama zbog kojih ga smatram jednim od najdražih pjevača. Dakle, s jedne strane tu je 'Babay Blue', pjesma koju mrzim i prezirem, a s druge strane imamo 'Noć kad sam preplivao Dunav' - pjesmu koja je toliko lijepa da me svaki put gotovo rasplače...
Tako je i s br.1 - ponio se kao gad prema meni i to nekoliko puta, a s druge strane on je jedina osoba uz koju sam se osjećala stvarno prekrasnom, a taj osjećaj je ponekad nenadmašiv...
I zbog toga moje razočaranje nije moglo biti veće kad sam čula da nije mogao dobiti vizu i da ipak ne dolazi. Vjerojatno je puno bolje za mene što ga neću vidjeti... Tko zna što bi bilo..
Dakle, prekosutra opet preko granice... :D
Post je objavljen 30.11.2008. u 18:13 sati.