Grlila sam te i grebala noktima tvoju kozu dok udisala sam ono sto znala sam da je nasa posljednja laz, da nase sebicne duse jos samo nakratko prestanu boliti.
I nije to bila stvarnost.
Nije ovo stvarnost.
Stvarnost je netko izbrisao na dan kad je rodena Lillith.
Zderacicu muskaraca pozderao je muskarac.
Proklete ironije sudbine.
I vracamo se uvijek se vracamo, i grabimo,i pohlepni smo i zelimo jos.
Jos jos jos, jos samo malo lazi koja bila je mekana poput baloncica od sapunice i pruzala nam sigurnost.
Disala sam tebi u uho jer molio si me to, grlila sam Zlatka jer voljela sam tako. Gledao si me ocima svjetlecim u mraku i lagao si mi da me opet dotaknes, a ja sam lagala sebi da mi ne lazes.
Zapetljali smo se jebeno previse, zapteljani smo toliko da nikad necemo izaci van citavi i neozlijedeni.
Budi ono sto jesi, ja bjezim u veliki svijet gdje me nitko nece stici primjetiti dok lokve krvi oko mene postaju sve starije i starije.
I nema klinca u kolicima, nadam se da nema.
Nema nas i nema vise nicega.
Sve je prazno, a prazno je zarazno.
A song to say goodbye dok grlim Marchela i Balasevica koji pomoci ce mi kroz ovaj svijet.
Zbogom, budi to sto jesi.
Zbogom, volim te.
Zbogom, budalo koja nikad nece shvatiti.
Zbogom Zbogom Zbogom.
I sram te bilo.
Zauvijek.
Post je objavljen 30.11.2008. u 15:32 sati.