Noćas nisam dobro spavao. Sanjao sam da sam negdje i da se nikako ne mogu od tamo izvući i vratiti kući. Pokušavam i pokušavam, ali svugdje nailazim na zid. San me je prilično iscrpio.
San nije daleko od stvarnosti. Kada u 04:15 taksi dolazi po mene da me odveze do autobusa za Tete, nisam siguran da li radim pravu stvar. Imam osjećaj da se sve više zapetljavam i da ću se teže izvući iz ove neugodne situacije u kojoj sam se našao. No, sagledajmo stvari: natrag prema jugu ne mogu jer ne želim ponovno prolaziti kroz kalvariju loših cesta; na sjeverozapad prema tanzanijskoj granici bi bila ludost ići jer su ceste još lošije i putovanje do Tanzanije bi trajalo danima; na zapad u Zimbabve ne mogu; na sjeveroistok u Zambiju bi mogao jer imam vizu, ali granica je dosta izolirana i nema javnog prijevoza ni na jednoj ni na drugoj strani, a prostor sa zambijske strane je i opasan zbog kriminala; Malavi na sjeveru bi mogao biti rješenje. Ali vizu za Malavi nemam i, kao sve u Africi, sve je rekla-kazala i nitko 100% ne zna da li ju je moguće uopće dobiti na granici. Navodno da je. Ne uspijem li s Malavijem, crno mi se piše. U Teteu je jučer bilo 44 stupnjeva Celzijusa. Na uđem li u Malavi, morat ću skupo letjeti negdje, vjerovatno doma.
Nelagoda je prisutna cijelim putem do Tetea. Još više zbog stanja autobusa. Pokušavam otvoriti prozor i pada mi okvir u krilo. Prednje staklo je potpuno smrskano, a dijelovi povezani ljepilom. Autobus je kineske proizvodnje pa su sjedala tako uska da dvoje odraslih teško može sjediti na njima. Ali ovdje su ih nagurali po troje u svaki red. Neki stoje cijelim putem do Tetea. Autobus je ponovno dupkom pun. Ali ovaj barem ide.
Cesta je smijurija. Rekao sam da lošiju “asfaltiranu” cestu u životu nisam vidio. Cesta iz Chimoija za Tete još je gora. Rupe su posvuda i asfalta gotovo nema. Slalomski bi se jedva na motoru nekako prošlo po ovoj cesti jer asfaltiranih dijelova je zaista malo. Autobus se polako muči. Često vozi i sa strane po neasfaltiranom proširenju.
Gradova ovdje nema. Samo su sela i to jako siromašna. Kuće su ili posve od slame ili od nabijene zemlje sa slamnatim krovovima. Ljudi sjede uz cestu i zure negdje. Neki nam nude žive kokoše na prodaju. Nekoliko pravih zidanih kuća je potpuno razrušeno. Ostatak rata. Ova pokrajina je bila teško pogođena ratom i nije se oporavila. Danas je jedan od najizoliranijih i najsiromašnijih pokrajina Mozambika.
Gotovo 400 kilometara do Tetea prošli smo za sedam i pol sati i u doba najveće vrućine ušli u Tete. Žao mi je što nemam termometar, ali danas u Teteu je sigurno iznad 40 Celzijaca. I užasna vlaga u zraka. S ruksakom i torbom vučem se po ulicama u potrazi za chapom koja bi me odvezla do malavijske granice. Znojim se ko svinja, odjeća mi je sljepljenja uz tijelo. Kupujem skroz zaleđenu bocu vode. Skroz se odledila za 15 minuta. Nesnosno je kao u Mostaru ljeti. Bio dvaput i nikad više u ljeto me Mostar neće vidjeti. Ali unatoč vrućini Tete se čini kao pristojan grad. Chimoio je veći, ali rupetina. Tete ima oko 55,000 stanovnika, ali ljepše ulice, uređenije trgovine, izvana pristojan hotel u samom centru (gdje razmišljam da bih mogao prespavati ako me ne puste u Malavi). Ono što je u Teteu najvažnije je rijeka Zambezi koja prolazi kroz grad na svom putu iz Zambije prema ušću u Indijskom oceanu. U chapi prelazim preko dugačkog mosta preko Zambezija. Moram priznati da je Zambezi zaista veličanstven: širok i s puno vode, za razliku od svih onih rijeka na koje sam dosad naišao koje su bila ili polusuhe ili potpuno suhe.
Skroz do malavijske granice cesta je tipično mozambikanska. Vozimo se po njoj dva sata. Zobue-Mwanza je ime graničnog prijelaza. Manji je i mirniji od onog zimbabveanskog, ali i tu su oni mijenjači novca. Danas se ne dam preveslati i ne obazirem se na njih. Mozambikanci mi pečatiraju ponovno putovnicu. Ničija zemlja je ovdje dosta dugačka, nekih 7 kilometara, pa pješačenje do Malavija ne dolazi u obzir. Mijenjači novca me i dalje pokušavaju preveslati s novcem, ali mi i nude taksi do Mwanze na malavijskoj strani. Meni je već pun kufer svega i odlazim do mozambikanskih policajaca. I nakon tri dana kalvarije nailazim ovdje na ugodno iznenađenje. Policajci prisiljavaju jednog od mijenjača novca da mi zamijene preostale meticaise u malavijske kwache po službenom tečaju. On mora pristati iako glasno negoduje. Htio me preveslati za 70 kuna. A ovi policajci čak mi pronalaze i besplatan prijevoz do malavijske granice. Jedan stariji bijelac pristaje povesti me na drugu stranu. Kanađanin je koji od 1962. godine živi u Malaviju. Bio je u Harareu i vraća se kući. Tečno govori chichewa jezik, uz engleski službeni u Malaviju, pa mi pomaže s malavijskom imigracijom.
“Mzungu nema vizu? Kako to?”, pita me imigracijski službenik.
“Bio sam u ambasadi u Pretoriji i Maputu i u obje su mi rekli da kod njih proces izdavanja vize dugo traje i da ju je brže dobiti na granici.”, u laži su kratke noge, ali treba se snaći: “Ja inače pišem za jedan časopis o putovanjima pa putujem po Africi u potrazi za materijalom. Stvarno bih htio pisati o Malaviju pa da upoznam Hrvate s vašom zemljom.”
Razmišljam da li da mu pred nosom zamašem s Travelovom press iskaznicom. U Zimbabveu mi ni pamet ne bi palo spominjati da sam novinar. Mugabe ne voli press.
“Ja ovdje nemam vize. Što ćemo sada? Trebaš ići natrag. No, mogao bih ti dati dozvolu ulaska koju onda moraš u Blantyreu zamijeniti za vizu. Ali to je usluga...”, vidim da želi da mu nešto dam. Tražim novčanik što on primjećuje i brže bolje već ispunjava formular za privremenu dozvolu ulaska u zemlju.
Diskretno pitam Kanađanina da li je dovoljno dati 2000 kwacha. Diskretno mi odgovara da je i pola dosta.
Potpisujem formular, službenik ga pečatira, a ja mu u ruke mečem tisućicu (40 kuna). Zadovoljan, zaželjuje mi dobrodošlicu u Malavi. Živjelo mito i korupcija! Nikada nisam dao mito do sada, ali za sve postoji prvi put. Ekstremne situacije zahtijevaju ekstremne mjere. Zaista ne znam što bih da sam se morao vraćati u Tete.
Kanađanin me pristaje odvesti do pola puta do Blantyrea gdje ću trebati pronaći kombi. Mozambikanska chapa se ovdje zove matola. Cesta je savršena. Gledam, ali cijelim putem do Blantyrea ne vidim niti jednu rupu. A i matola je u puno boljem stanju od mozambikanske chape. Ljudi su jako susretljivi, spremni pomoći i svi s osmjehom na licu od ušiju do ušiju. Kao da im ga je netko zalijepio za lice.
Mrak je i ne želim hodati po gradu. Prvi hotel koji pronalazim je 100 dolara, ali pristajem. I već vidim da je odnos cijene i kvalitete puno puno bolji u Malaviju. Mozambik je preskup za ono što dobiješ i to će im se kad tad odbiti o glavu.