Hotel sada definitivno otpada. U 06:00 ujutro vani je već dosta ljudi. Sunce je tu negdje. Idem ravno za Zimbabve! Granica se nalazi u mjestu Machipanda, otprilike sat i pol vožnje od Chimoija. Lako pronalazim oronulu chapu – u kombi u kojem ima mjesta za petnaestero, izbrojao sam nas 24. Sardine imaju više mjesta u konzervi. Vani je sve toplije, a ja stisnut u chapi, jedva dolazim do zraka.
Granica je kaotična. Odmah po izlasku iz chape na tebe skaču sa svih strana ulični mijenjači novca. Odlučujem se riješiti zadnjih meticaisa prije prelaska u Zimbabve. Ostalo mi ih je još 1000. Za njih dobivam 30 milijuna zimbabveanskih dolara. Inflacija je prema, zadnjim informacijama koje imam, 1300% pa je nula sve više i više na novčanicama. Kako mu se prohtije, Mugabe tiska novac.
Mozambikanci mi samo pečatiraju putovnicu. Prelazim ničiju zemlju prema Zimbabveu. Pronalazim imigracijski ured no na šalteru crno mi je pred očima.
“No visa? Onda ne možeš u Zimbabve.”, oštro će službenica: “Pogledaj, ovdje je lista. Tu je tablica zemalja koje ne trebaju vizu za Zimbabve, zatim tablica onih koji trebaju, ali je mogu dobiti na granici i na kraju tablica zemalja čiji državljani vizu trebaju tražiti unaprijed. Hrvatska je u trećoj tablici. Nema vize na granici.”
“Molim vas! Bio sam 16 sata u autobusu, neispavan sam. Želim proći kroz Zimbabve u tranzitu. Idem u Livingstone u Zambiji. Vidite, imam vizu za Zambiju.”, otvaram putovnicu i pokazujem: “Samo trebam proći kroz Mutare, zatim Harare i onda Zambija.”
“Žao mi je, ali nema vize.”, ostaje ona pri svome. Stav joj je veoma grub i osjećam kao da ima nešto protiv bijelaca.
“Samo tranzit. Bio sam u vašoj ambasadi u Maputu i rekli su mi da objasnim na granici da idem u Zambiju i da mi onda mogu dati dozvolu za tranzit. Spreman sam platiti dodatnu pristojbu.”, i dalje pokušavam, ali bezuspješno. Ona ostaje pri svome. Čak je nije omekšala ni “dodatna pristojba”.
Nakon petnaest minuta natezanja dižem ruke i slomljen izlazim iz imigracijskog ureda. Natrag u Mozambik. Razmišljam da će mi vjerovatno Mozambikanci sada naplatiti novu vizu. No, oni samo prekrižuju izlazni pečat i puštaju me natrag u zemlju.
Moram se riješiti i onih zimbabveanskih dolara. Neugodno iznenađenje. Kada stvari krenu nizbrdo, mogu krenuti samo još nizbrdije. Saznajem da sam prevaren za tečaj. 1000 meticaisa je trebalo biti 100 milijuna zim dolara! Da skratimo: izgubio sam 700 meticaisa ili 160 kuna. Ostavljam si za uspomenu novčanicu od milijun zim dolara – 2,40 kuna. Danas. Sutra tko zna.
Vraćam se u chapi u kojoj ima još manje mjesta od one u kojoj sam došao na granicu. Do mene sjedi nekakav kriminalac s lisičinama na rukama. Nekoliko policajaca u civilu vode ga u zatvor u Chimoiju. Prljav je, smrdljiv, u prnjama, bez ikakve obuće na nogama. I čini mi se bolestan jer se cijelim putem do Chimoija izvija uz mene. Želim izaći, ali znam da je to nemoguće ovako stisnut u desnom uglu zadnjeg sjedala kombija s licem priljepljenim za staklo.
Chimoio je najveća rupetina u kojoj sam bio na ovom putovanju. Iako je peti grad Mozambika s nekih 80,000 stanovnika, ovo se gradom ne može nazvati. Smrdljiva i prljava rupetina prema kojoj i jedan Maxixe izgleda zanosno. Par oronulih zgrada u centru, gotovo sve niskogradnja, a blizu tih zgrada, skoro pa u samom centru, limene straćare. Posvuda netko nešto traži od tebe. Prosjaci kojih u Mozambiku do sada nisam viđao. I to napasni. Ne prihvaćaju ne za odgovor i neki te prate po ulici. Moja pretpostavka je da su ovo Zimbabveanci koji su izbjegli iz Mugabelanda. Vjerovatno su i oni na granici. Jer potpuno su drugačiji od svih ljudi na koje sam nailazio u Mozambiku. Do sada sam nailazio samo na ljubaznost. Službeno u Zimbabveu ima 13 milijuna ljudi, a neslužbeno je njih 3 milijuna posljednjih godina izbjeglo u okolne zemlje i na glasu su kao problematični.
Velika je vrućina. Ja sam prljav, neispavan, gladan i krajnje depresivan. Već mi je dosta svega i spreman sam dignuti ruke od svega i ne vidjeti ni Malavi ni Zambiju i vratiti se istog trena doma. Zovem Zagreb da mi pokušaju naći kartu za doma. Znam da će biti teško iz ove rupetine. Zračna luka postoji, ali prometa je jako malo. Beira nije daleko. Zračna luka je prometnija, ali letjeti iz Beire bi značilo još četiri sata truckanja u prenatrpanim krntijama po razderanim cestama. Odlazim do jedine turističke agencije u Chimoiju. Pokušavam možda pronaći za sutra ili preksutra let za Zambiju. Ako uspijem, možda ipak ne odem doma. No, nude mi jedan za preksutra s dva presjedanja i to vremenski vrlo uska. Daju mi cijenu od preko 22000 meticaisa za jedan smjer. Odustajem. Razmišljam da letim natrag za Maputo odakle će se lakše naći nešto za doma. Ipak je Maputo glavni grad. Djevojka u agenciji mi kaže da sutra nema letova iz Chimoija za Maputo. Ja joj kažem da ima jedan u 08:55 ujutro jer sam vidio na internetu. Sada i ona kaže da ima i nudi mi ga po 8000 meticaisa. 1800 kuna za jednosmjerni domaći let?! Tko je tu lud?! Na internetu stoji da košta 3800 meticaisa, ali kod LAM-a, mozambikanskog nacionalnog avio prijevoznika, ne postoji mogućnost online kupovine. Ona ne želi ni pogledati u kompjuter, već stoji pri svome da je najjeftinija karta za Maputa 8000 meticaisa. Djevojka je totalno nesposobna. Odlazim iz turističke agencije. Iz Zagreba još nema vijesti.
Ovako ljut i depresivan odlučujem se počastiti najboljim hotelom u Chimoiju. Executive Manica Hotel stoji kao najbolji hotel u oba vodiča: bazen, internet, klimatizacija i satelitska televizija u sobama... I skupih 1800 meticaisa. I kao sve u Mozambiku – daleko precijenjeno. Soba je krletka, doduše s udobnim krevetom. Struje po dolasku nema tako da ništa od televizije i klime, a kad je napokon došla, klima je proradila, ali “satelitska” televizija se sastoji od par mozambikanskih kanala na portugalskom i CNN. Bazen u hotelu postoji, ali trenutno nema vode. Internet također postoji, ali ne radi. A kako imam jako malo meticaisa, odlučujem platiti sobu u dolarima. Dajem 100 dolara i dobivam kusur od 500 meticaisa. 100 manje jer je 100 dolara po službenom tečaju 2400 meticaisa. No, recepcioner ima svoj tečaj i tu se ništa ne može.
Nakon tuša i malo razmišljanja odlučujem se ipak za posljednju soluciju prije nego otiđem do krajnosti i odem doma – krenuti za Tete još malo prema sjeveru i odandje pokušati ući u Malavi. Kupujem kartu.