Došlo je i vrijeme da se malo pomaknem s mjesta i krenem dalje. Volio bih se jednog dana vratiti u Barru i to posebice Makolo Bay gdje sam se osjećao vrlo ugodno. No, svemu lijepome brzo dođe kraj.
Ronelle jutros ide za Maxixe, gradić udaljen 60-tak kilometara od Inhambanea. Gradić nije ništa posebno: prljava, prašnjava i vruća rupetina bez ičega što bi moglo putnika na duže zadržati u njemu. Razlog zbog kojeg putnik dolazi u Maxixe jest da uhvati chapu ili machibombo prema sjeveru ili jugu jer je Maxixe važno prometno čvorište i sva prijevozna sredstva koja putuju s juga prema sjeveru Mozambika i obratno, ovdje se zaustavljaju.
U Maxixeu se pozdravljam s Ronelle i zahvaljujem joj se na gostoprimstvu. 10:30 je sati. Razmišljam da li da ovdje uhvatim bus za Vilanculos, nekih tri i pol sata prema sjeveru, ili da preskočim plažu u Vilanculosu, za koju ruku na srce baš i nisam čuo riječi hvale, i odmah potegnem prema sjeveru. Raspitujem se na autobusnom kolodvoru koji, za razliku od onog u Maputu, zaista izgleda poput autobusnog kolodvora. Čak je i natkriven. Ubrzo saznajem da postoji bus za Vilanculos koji bi trebao stići za koji tren, ali i za Chimoio koji bi kroz Maxixe trebao proći oko 11:00 sati. Sjedam na klupicu i čekam sa švedskim parom i Amerikankom koji su naumili uhvatiti bus za Vilanculos. Ja još uvijek nikako da se odlučim.
Krntija za Vilanculos zaista dolazi za par minuta, ali bus je u tako jadnom stanju da se u njemu nemam volje voziti. Još više kada vidim Šveđane i Amerikanku kako u busu moraju stajati cijelim putem do Vilanculosa jer su sva sjedeća mjesta zauzeta. No thanks! Next please!
U 11:00 sati busa za Chimoio nema. Sada mi govore da će doći oko podneva. Ne preostaje mi drugo nego sjediti i čekati. Salijeću me poput muha lokalci i pokušavaju mi uvaliti pića, hranu, toaletni papir (ne znam zašto, ali toaletni papir se ovdje poprilično nudi kod ovih uličnih prodavača), razne narukvice i ogrlice. Ja sam mašem glavom i zahvaljujem se. Nao, obrigado! Dok nema autobusa, ovi ulični prodavači svi odreda sjede nezainteresirano posvuda po kolodvoru. No, čim im oko u daljini registrira dolazak neke chape ili machibomba, odmah skaču i guraju se, dreče i svatko se nada da će nešto prodati i biti uspješniji od svojih kolega. Svi na kraju prodaju isto po istim cijenama i svakom putniku je zaista svejedno kod koga kupuju. Stoga biti prvi na vratima ili prozorima chape i machibomba je najvažnija stvar. Zabavljam se promatrajući njihovo laktarenje iz daljine. Pokraj mene djevojčica od koje dvije tri godine plače punim plućima. Majka je pokušava umiriti i zabaviti igračkom, ali u tome baš i ne uspijeva. Blizu je još nekoliko majki s malom djecom koju najčešće nose na leđima u improviziranim nosiljkama od tkanine. Neke od tih majki su jako mlade. Neke mi se čini jedva punoljetne.
U podne busa za Chimoio još uvijek nema. Nova informacija je da će stići u 14:00 sati. Odlučujem iskoristiti vrijeme i nešto prigristi jer mi opako kruli u želucu. Pečena piletina s krumpirom, rižom i povrćem na kolodvorskom štandu mi se čini sigurna pa je uzimam. Ispada me svega 20-tak kuna. Probavnih tegoba na ovom putovanju, da pokucam u drvo, još nisam imao i nadam se da ni neću.
Malo prije 14:00 sati čini mi se da dolazi bus za Chimoio. Možda je fatamorgana?! Kako se približava, bolje vidim na prednjem staklu tabelu s velikim slovima napisanim CHIMOIO. Bus je zaista tu. Oops, ispravka netočnog navoda – KRNTIJA je zaista tu! U Mozambiku sva prijevozna sredstva su u jako lošem stanju. Naši stari će bolje znati, ali mislim da se ovakve krntije opasne po život kod nas nisu vozile ni prije pedeset godina. U Mozambiku ne postoji kao u drugim zemljama opcija boljeg i skupljeg autobusa te onog lošijeg i jeftinijeg. U Mozambiku su sve chape i machibombi loši i skupi. Krntija za Chimoio koja sad stoji preda mnom je najbolji dokaz. Iskreno, nisam siguran da li će izdržati sve do Chimoija do kojeg, prema mojoj računici, ima desetak sati vožnje. Ulazim u bus i odmah me omamljuju ispušni plinovi. Hvala Bogu, barem dobivam prvo i najbolje mjesto u busu pa se ne moram gurati s onima pozadi gdje u redu u kojem ima sjedala za pet-šest ljudi, stisnuto ih sjedi njih skoro pa dvostruko više. Loša strana moje priče o sjedalu jest da je sjedalo razbijeno pa čim je bus krenuo, shvatio sam da ću ga morati pridržavati cijelim putem i manevrirati sa svakim trzajem da ne završim na podu. Vozača ni ne pitam koliko ima točno vožnje. Zašto ga uostalom i pitati?! Odgovorit će nešto tek toliko da nešto odgovori, ali taj odgovor neće biti točan. Nikad nije. Meni je samo važno da se krećem. Da je Maxixe iza mene...
Pristojna cesta iz Maxixea nakon sat vremena pretvara se u takvu razderotinu kakvu još u ovoj afričkoj odiseji nisam vidio. Rupe, neke duboke i do 10-15 centimetara, su doslovce posvuda. Vozač pokušava voziti slalom. Neke rupe uspijeva zaobiće, neke ne, a ja se sa svakom rupom skoro pa uvijek nađem na podu. Nakon dva sata vožnje oblijeva me hladan znoj pri spoznaji da će ovo putovanje trajati cijelu vječnost: prolazimo pokraj tabele s imenima gradova pred nama i kilometražom do njih i računam – prošli smo svega 90 kilometara!
Pala je noć, a mi smo ni sam Bog zna gdje. Tabela s gradovima i kilometrima nema odavno. Moja karta Mozambika baš mi i ne pomaže previše jer gotovo sve ove selendare kroz koje prolazimo nisu ucrtane na karti. Računam, da ako sve bude išlo po planu, u Chimoio bi trebao biti oko ponoći ili jedan sat. Ne volim dolaziti u nova mjesta po mraku, ali što je, tu je. Ne mogu se odlučiti da li da preko mobitela nazovem neki od hotela u gradu i najavim se. Ali ne znam ni gdje smo sada ni koliko nam još treba. S vozačem se i dalje ne trudim. Neka hotel još malo sačeka.
Negdje oko osam stajemo u jednoj od selendara uz cestu. Piš-pauza. Ovakve pauze su veoma rijetke u Mozambiku pa iskorištavam priliku i izlazim van protegnuti noge. Pokušavam pronaći nešto za jesti, ali jedno što imaju u ovome selu jesu paketi indijskih oraščića. Uzimam jedan jer ne znam kada će mi se sljedeći put ukazati prilika. I da li će se uopće ukazati...
Čujem da iza mene raspravljaju da je najbolje stati i prespavati negdje putem, a onda nastaviti sutra s danjim svijetlom prema Chimoiju. Vozač se ne osvrće na komentare, nego samo nastavlja naprijed. Prelazimo preko mosta preko rijeke Save, čini se dosta široke rijeke jer je mosta dugačak. Save je bilo posljednje mjesto gdje smo mogli prespavati. No vozač samo nastavlja naprijed.
Nakon mosta cesta se naglo popravlja. Rupe su ostale iza nas, a ispred nas je novoasfaltirana cesta. Nažalost nekvalitetno asfaltirana jer se već osjećaju neravnine pa je moja pretpostavka da će kroz godinu dvije i ova biti puna rupa. Kada sam pomislio da nam se sreća napokon osmjehnula i da možemo ići brže, motor počinje ispuštati čudne zvukove. Sve više gubi na snazi pa se naša brzina spušta na, po mojoj procjeni, jadnih 20 km/h. Kažem, po mojoj procjeni, jer gledam preko ramena vozača i vidim da je brzinomjer pokvaren. Drveće sporo prolazi pokraj nas. Teren postaje sve brežuljkastiji pa se bus sve više muči. Bus ide poput puža. Zapravo, da se utrkuju puž i ovaj jadničak od busa, puž bi već odavno bio u Chimoiju.
Pola noći. Napokon tabela s kilometrima: do Inchopea, koji prema karti nije daleko od Chimoija, ima još 100 kilometara. Gotovo dva sata kasnije ostaje ih još 50. A onda autobus staje. Skoro je pa dva ujutro. Mi smo usred ničega, u mraku, na cesti koja vodi za Chimoiju koji nitko ne zna kada će ugledati. Vozač i njegov pomoćnik se igraju mehaničara i pokušavaju popraviti autobus. U međuvremenu gledam prekrasno nebo posuto zvijezdama. Vidim zvijezdu padalicu. Trebao bih zaželjeti neku želju. U ovom trenutku samo je jedna želja moguća – da više fuckin' stignemo u Chimoio.
Nakon pola sata stajanja ponovno se krećemo. Brzina je zadovoljavajuća – prvih pet minuta. Potom ista priča i bus jedva ide. U 03:45 smo u Inchopeu – to je onaj gradić do kojeg nam je u ponoć falilo 100 kilometara. I bus je opet stao. Neki dižu ruke i odlučuju pronaći neko prenočište. Ja ostajem. Kamo ću u ovo ludo doba noći?! Ubrzo se počinje daniti. Vozač uspijeva nekako osposobiti bus do Chimoio.
U 06:00 sati smo konačno na cilju. Prešli smo 450 kilometara – za 16 sati!