Baš sam jučer sam na središnjim vijestima pogledala prilog o vlasniku ilegalnog staračkog doma, o čovjeku kojeg se još k tome tereti za pedofiliju u, čini mi, se nekom Caritasovom domu. Premda mu, kako saznajemo iz istog priloga pedofilija nije dokazana (barem ne još), ostaje nevjerojatna činjenica da je nakon sudskih tužbi i ročišta imao tri čiste ponovno izazvati zakon, ovaj puta ilegalnim otvaranjem doma za stare i nemoćne. U reportaži se prikazaje eksterijer doma, dnevni boravak i jedna manja, jednostavno namještena sobica u kojoj je sjedila neka bakica. Ostale sobe nismo vidjeli pa smo mogli ili ne vjerovati reporteru da se u domu obavlja neka nezakonita i nehumana rabota. Naime, novinar u nastavku priloga daje šokantno izvješće o zapuštenim, izgladnjelim i napaćenim starcima zatvorenim u nekakve smrdljive izbice. Ako je to stvarno točno i ako se taj bolesni manijak iživljavava na nemoćnim starcima i perfidno ih iskorištava, onda se pitam kako to da (na uviđaj pozvane) inspecija rada i sanitarna inespekcija nisu odmah zatvorile dom, a njega privele. Međutim, ništa od toga - protiv sumnjivca nije napisana čak niti prijava, a kamoli da mu se dogodilo što gore. Pitam se kako je to moguće!?! Moj zaključak je sljedeći: ili novinar iz nekog razloga napuhuje priču svojim opisima iz zone sumraka, ili su državna tijela i zakon toliko zakazali da nisu prepoznali ugrožavanje elementarnih ljudskih prava onih najnemoćnijih. Ne znam kako vama, ali meni je vjerojatnije ono prvo! Naime, ova moderna vremena zaražena su pandemičnom bolešću koja se zove opsjednutost skandalima, šokantnim, uznemirujućim i prljavim vijestima. Izgleda da su medijski najisplativije vijesti koje imaju moć uznemiriti, zgroziti ili šokirati. Kažu da novine najbolje prodaju vijesti o pedofilima, ubojicama djece i vlastitih roditelja, silovateljima, monstrumima, i obiteljskim tragedijama, čak i onda kad se događaju u najudaljenijim kutcima svijeta. Tako ćemo, npr, oddmah sutradan saznati za poludjelog tinejđera iz malenog finskog gradića koji je ubio svojih vršnjaka samo zato da bi postao popularan na Youtubu. Postoje, dakako, tragedije i za koje moramo čuti, neovisno o tome gdje se dogode (primjerice, teroristički napadi ili otmice aviona). No, prvu vrstu vijesti treba jasno razlikovati od ove druge.
No, vratimo se na temu! Ako je vlasnik doma kriv, sankcionirajmo ga odmah i to tako strogo da ni njemu, ni nikome drugome više ništa slično ne padne na pamet. Ako ga se, pak, nema za što teretiti, javno prozovimo i najoštrije osudimo besprizorne raspirivače negativnih emocija i energije - jer takve vijesti, fakat, truju emocije svih onih koji ih čitaju! Zato je pametno ne reagirati na prvu loptu! Ne dopustiti da nas iz takta izbace vijesti u pozadini kojih mogu čučati opasne (polu)laži za koje saznamo ted kad onda kad stignu demantiji jonih koji su u ime senzacije javno pribijeni na stup srama. Moja prva reakcija je bila zgranutost i gađenje. No, kad sam malo bolje proanalizirala priču, učinila mi se u najmanju ruku neobična. Zato već duže vrijeme pokušavam paziti da se na druge ne nabacujem odmah kamenjem i da ne izgubim olako svoj unutarnji mir i ravnotežu.
Post je objavljen 29.11.2008. u 21:42 sati.