ako je ovo lito davno minulo i stotinu se jezera iz ovoga jednog, perućkog, otada priko brane, niz cetinu izlilo u more, u mome sićanju, lito i sva ona lipa i radosna kupanja nikako ne otiču iston brzinon...
posebno ona davna, iz ditinjstva, kad nam je jezero bila najveća litnja radost, bilo za kupanje, bilo za pecanje..
ali, ne bi ja sad o pecanju...
Na jezero
Niz Dočiće marširaju
po petoro..
Babići, Prološčići
Cvitkovići
dva-tri Kunca
Krčinari
Jure Vicin i Bešlići...
Šta se čeka, iđen i ja
po šugoman
mali šampun
u kesici, vini
dal od breze
il koprve...
u vodi se lipo pini
Niz Dočiće, bos po čičkin
i kamenjin
ima cakla..
šta to škodi?!
kad mrluši
svakud cmilje
i kad grabiš vrcon vodi
U Titlića Dragi vika
čudo dice
po kamenjin
s obe bande
niko pliva
niko skače
niko pita: „ko more odavde?“
Kamen velik, povr glave
niko nesmi
ja se javljan
da uvatin slavu:
„Čekaj da se
doli spušćen
pa skačen na glavu!“
Kad san ja na kamen stao
i ugleda
vodu mrku
i duboku jako,
odma nama
ja san saša
pobiga san, nisan plako!