"U muzici nisu vazne note, vec ono sto se izmedju njih dogadja", govorio je Miles Davis, a tog principa se drzao Richard William Wright(1943-2008.). U Ari Pekkinom blogu moze se procitati odlicni in memorian-tekst "The Great Gig In The Sky". Wrightovo je tipkanje po klavijaturama, razlicitih tipova i zvukova, bio silikon koji je drzao zvuk Pink Floyda da se ne raspadne. Ono sto najvise volim kod Floyda ja igra gitare i klavijatura kao npr. u "Echoes" i cudni, neponovlji floydovski akordi na klavijaturama. Prva ploca Pink Floyda koju sam kupio bila je "The Dark Side Of The Moon". Bilo je to negdje u ranim osamdesetim kada sam kupovao, uglavnom, punk i novovalne ploce. Pa i pored moje stilske dogme u to vrijeme, ova ploca me je totalno odusevila, iako je, jelda, bila sve ono kontra sto je punk tada predstavljao. To je bila ploca za koju se moze reci da se isplatilo odvajati od usta (skolske uzine) kako bi se nabavila. Ploca uz koju je trinaestogodisnjak volio zaspati. Veoma melodicna, hipnoticke kvalitete. "Brain Damage" mi je jedna od najdrazih stvari sa ploce, vjerovatno sto mi je i tada proizvoljno znanje engleskog bilo dovoljno da me stihovi "The lunatic is on the grass" i "Got to keep the loonies on the path" uplase ili da bar skrenu uobicajne snove u interesantni kaleidoskop. I ako mi je tada "Dark Side" sjedao zbog njegove cudesno lijepe muzikalsnoti, danas, kada sam nesto naucio o stvaranja muzike, ta me ploca osvaja svojom savrsenosti. Floyd su ovdje koristili sva raspoloziva sredstva da naprave savrseni industrijski, eksperimentalni rock. "Breathe" je odlican primjer koristenja muzickog studija kao instrumenta. Danas, u vrijeme jeftine produkcije, malo ko razmislja o takvom postupku. Ili "Time", jos jedna velika stvar, mozda i jedna od najboljih stvari na svijetu kad se odvrene do daske. Na kraju bih spomenuo i "Money". Koji je samo to rif na gitari. Nikada mi nece biti jasno, koje droge insan mora uzeti da bi dosao na takvu ideju. 7/4-inski takt, a uz to jos i pjevaju, a raja moze i da djuska. Ono sto je PInk Floyd savrseno uspijevalo je ugradjivanje stranih zvukova u muziku koji bi postajali sastavni dio pjesama. Vjerojatno ta ideja datira jos od Syda i onog gromovitog tritonusnog uvoda u "See Emily Play".
Vec se radujem sto cu "Dark Side" pustiti svojoj djeci kada budu dovoljno stari za to. Vjerujem da ce im se sve ono ludo na toj ploci svidjeti.
****
Inace, gotovo uznemiravajuci podatak je da mi se u zadnjih desetak sedmica nista neobicno nije dogodilo. Zamijenio sam ljetne gume zimskim i otkrio solidan Cru Bourgeios u Rewe samoposluzi koji kosta manje od 5 eura.
I onda je stigao Barack Obama. Barack Obama koji pusi i voli slusati Dylana, Springsteena i Stevie Wondara, na srecu ne onoga iz "I Just Calla To Say"-faze.
Citam da ga crnacka Zajednica u SAD (iako su listom glasali za njega) ne smatra dovoljno crnim, tj., smatraju ga vise nekim dalekim rodjakom nego bratom.
Baveci se malo plice onim sto su predstavljali King, Malcolm X ili Ali, James Brown, George Clinton, Public Enemy, ispada da je u Americi dovoljno crn samo onaj koji je potomak beraca pamuka i koji nosi blues u sebi. Biti potomak oca Kenijca nije ni u kom slucaju dovoljno. Sasvim je razumljivo da jedan takav tip ima u iPodu Springsteena i Dylana, a Springsteena zove Bossom. Mozda bi bilo rjesenje za taj problem da Obama iskoristi ovo vrijeme do inauguracije i odradi praksu kod Clintonovih kao rob. Tako bi naucio kako se dobija bolest zvana blues, a ne samo "Subterranean Homesick".
Post je objavljen 29.11.2008. u 11:06 sati.