Beživotna misao i patnja zmije u snu pokušava reći neku riječ prokletstva,savinuta omča oko moga vrata lomi se i puca,još jedan bezuspješni pokušaj nestanka.Kaži mi nešto,bilo što,jednu toplu riječ,želim da osjetim tvoju misao,tvoju toplu ljubav,istinsku sreću,ne laž.Daj mi ono što majka daje svom nerodjenom sinu,daj mi taj spokoj,daj mi mir,reci mi da će sve biti u redu,reci mi da se ne brinem.reci mi da ne razmišljam.Ponovo sanjam taj san o novome poretku,novome standardu,sanjam o ljubavi i osjećaju koji je iznad čovjeka,jer ja mislim da je čovjek umro već odavno,a ovo danas je samo loša kopija savršenst va,alternativa,jedno je jedno i ne postoji kopija,postoji samo laž i iluzija.Drvo sumnje opet jeca,plače zbog okrutnosti inferiornih crva,pita se zašto.zašto....Glupa svijest i glupi ego i alter ego i sve te gluposti koje zaobilaze dušu,sve te mogućnosti istraživanja i postavke realnosti,znanost stupida koji ništa ne razumije a vječito zbori lažne istine vjerujući u samoga sebe,nedostojeća porinutost u beskraj bezumlja i stupidnost
socijalnog nasljedja genetski predodredjedjenih idiota.Kako glup i bezvažan svijet,a ja i dalje koračam u njegovim okrutnim stopama,koja ludost i koja zbilja,zar postoji normala,zar postoji išta što bi pružilo utjehu ovoj napaćenoj sudbi da kaže dosta...Bože kako mi se gadi sve ovo,ovaj tvoj očiti ispljuvak i smisao ove kaljuže koja mi svaki dan sve više ide na živce,pokušavam nestati,otići od ovoga njihovog smrada,al i dalje sam prisutan ovdje,glupa priroda i jebena selekcija,zar mi treba sve ovo,zašto nisam kamen......
Post je objavljen 29.11.2008. u 00:32 sati.