Ovo bi bio prvi post nakon nekog vremena da pisem s potrebom.
Cijelo vecer razmisljam o tome.U skoli se vodila rasprava o tome kako svako nagodinu ide svojim putem.Svi cemo se razletiti,uz obecanje kako cemo se vidati i cuti,a svi znamo da vise nikada nece biti isto.Svako sa sobom nosi uspomene,djetinjstvo i najljepse godine provedene zajedno,dio svakoga od nas.Hoce li svako od nas ostat siromasniji za dio sjećanja i sve se to samo tako izbrisati,otici u zaborav?I to je pogrjeska koja se generacijama svjesno cini.Jednom ce nestati vremena i prilike za razmisljanje o takvim stvarima.Prijatelji koji jesu sada,vise nece biti oni isti.Ja necu biti ista.Ti neces biti isti.Nitko nece biti onaj stari.A tada,tada ce ti preostati jedino stare fotografije,brojevi telefona i sjecanja na 'ljubavi iz skolskih klupa'.Mozda ponekad pustit suzu na pjesme koje sjecaju na lijepe dogadaje.To nista nije tako daleko.I nazalost je istinito.I nije to samo srednja,to je cijeli zivot.Sada cemo se jos mozda i cuti,ali sto ce biti poslije?Gdje cemo tada biti?Na drugom kraju svijeta,ili cemo proci gradom da se ne pozdravimo?Bojim se i razmisljati o tome.Iskoristimo ovo jos vremena sto imamo zajedno.Volim vas.
Remember me,my friend.Remember us.
Post je objavljen 28.11.2008. u 22:33 sati.