POSUDILI SMO od susjeda kartonski kufer,a dolare sasili u podstavu kaputa,dali su mi adresu strica Joze u Pittsburgu i evo me u Americi.Premda zapravo i nije bilo tako lako.O,ne,gospodine!
Da biste dosli u Ameriku,morate najprije odgovoriti na bezbroj pitanja.Neka od njih tako su lukavo sastavljena da me to podsjetilo na psihotest koji sam jednom davno ispunjavao na regrutaciji.
"Jeste li sudjelovali u genocidu?"pitali su me,primjerice,u formularu za ulaznu vizu.
"Sranje,pomislih zivcano grickajuci vrsak penkale,sto da im odgovorim?I jesam i nisam,ne znam sto bih rekao.
Odgovorio sam da nisam,pa kud puklo.Ako budu provjeravali,pravit cu se blesav.Srebrenica?Joj,oprostite,ne znam kako sam zaboravio na to.Srecom,nisu provjeravali."
Puste,dakle,oni mene u Ameriku.Moji kupe kartu preko Frankfurta za Cincinnati,a ja,koji se do Trilja cetiri puta izgubim,lijepo se oduzmem od uzasa.Sve ce biti u redu,tjese me moji.Ako te tko bude stogod pitao,kazu,to si govori"yes".I stvarno bude sve u redu,dodjem ja nekako do Frankfurta,a tamo jos pitanja.Neka ljubazna stara gospodja,Amerikanka...imala je ime na plastificiranom kartoncicu na prsima,ali ga nisam zapamtio...zamisljeno lista moj pasos,a onda me prepredeno pogleda i upita:
"Who packaged your bags?"
"Yes!"bubnem ja izbezumljeno.
"I`m sorry,do you understand what I`m asking you?"
"Yes!"
"Who packaged your bags?"ponovi ona polako,naglasavajuci svaku rijec.
Ja se tu malo saberem i skontam da me pita tko je spakirao moj kartonski kufer koji smo posudili od susjeda.
"My wife"kazem.
Okej,klimne ona i nastavi.Je li prtljaga bila stalno sa mnom?Jesam li je ostavljao bez nadzora?Je li netko nepoznat mogao staviti stogod u moj kufer?Ma kakvi,odgovaram spremno.Citavo vrijeme sam sjedio na njemu.Nosite li neko oruzje?Ne,samo litru domace travarice.Kad,u tom casu,iza njezinih ledja,detektor na metal ostrim pistanjem porekne sve sto sam kazao.Automatski se zatvore sva vrata,a police officer u kutu diskretno stavi ruku na pistolj za pasom.Djevojka s gumenim rukavicama uze premetati po mom kovcegu,majice,gace,kosulje,otvara loptice carapa...Pedantno celjade,sve vrati kako je uzela,vidim ja odmah,netko ce se usreciti ako je ozeni.Ima mozda malo vecu guzicu,ali boze dragi,koja Amerikanka nema malo vecu guzicu?Napokon,ona iz dzepica na neseseru izvadi grickalicu za nokte s malim,ovolicnim nozicem sa strane.Pobjedonosno se smijeseci rasklopi ga visoko u zraku da ga svi vidimo.Meni udari crvenilo u obraze.
"Kako si mi mogla staviti grickalicu za nokte u kufer?!"sikcem ja malo kasnije u mobitel zeni.
"Zasto?"upita ona nevino."Je li sve u redu?"
"U redu je moj...da ti ne kazem sto.Sad imam dosje!"
S reputacijom medjunarodnog terorista,skolovanog u elitnim palestinskim kampovima,udjem dakle u avion za Ameriku i primjecujem da su svi malo hladniji prema meni.Vrecicu kikirikija stjuardesa samo sto mi nije bacila u krilo.Ali,opet,prodje i to.Udjem napokon u Ameriku.Cincinnati u Ohiu.Ispred aerodromskog saltera s natpisom"Non-U.S.citizens"nas dvjesto pedeset po prilici ulizivacki se smijemo salama policijskog narednika Brucea koji vice:"Ne panicarite,ljudi,sve cemo vas pustiti unutra."U to dolazi avion s velikom grupom domaceg stanovnistva,a sgt.Bruce,ispod natpisa"U.S.Citizens",rasiri ruke i svecano se prodere:"Dobro dosli natrag u Sjedinjene Americke Drzave,dame i gospodo!Nedostajali ste nam ovdje!"Iz grupe se zacuje odusevljen pljesak.Dvije se bakice razdragano zakikocu.Amerikancima je doista malo potrebno da budu sretni.
Jos jednom mi uzimaju otiske prstiju i fotografiraju me.Ponovno pitanja.Za koji drek sam dosao?Jesam li ja normalan?Imaju oni dovoljno i svojih,americkih propalica.Jos sam im samo ja nedostajao.I,bloody hell,zasto cijelo vrijeme skakucem?Moram na zahod,gospodine.Dobro,istina,nije bas ovako zvucalo,ali ispod obrazine sluzbene ljubaznosti jasno sam mogao osjetiti kako brkati policijski sluzbenik zivcani.Mi emigranti,nevaljalci jedni,sve cemo mu krofne pojesti.Za susjednim salterom jedan je Pakistanac dosao sluzbeno u Ameriku."Pa sest mjeseci?!"pita ga zapanjeni sluzbenik.Pakistanski biznismen u otucenim koledzicama,s otrcanom crvenom Adidasovom torbicom...kao da nije preko oceana dosao,nego je bas ovaj cas iz teretane...ozbiljno klimne,a Amerikanac ga jos jednom sumnjicavo pogleda,zavrti glavom i duboko uzdahnuvsi letargicno zvekne ljubicasti zig u njegovu putovnicu.Vidis da je nesretnom covjeku vec preko glave ovakvog zivota.
Napokon,evo mene u Americi.Stric Jozo lijepo me docekao,zaposlio me u svojoj firmi.Rano ujutro,nas dvojica na kamionu za smece pjevamo ustaske pjesme da se cijeli Pittsburg ori.Posao je dobar.Ludi Amerikanci nove novcate stvari bacaju,ne biste vjerovali sto se sve nadje.Stric prije neki dan nasao nekakav stetoskop pa smo nas dvojica jedan drugoga pregledali.Ovdje moras tako,jer puno ljudi nema socijalno osiguranje.I sto jos da vam kazem?Cuvajte mi Hrvatsku.
(Ante Tomic-"GRADJANIN POKORNI")
Post je objavljen 28.11.2008. u 14:10 sati.