Razmišljam o Robertu devedeset posto svog vremena i zabijam se u zidove, stupove, prozore, velike ljude.Koliko sam ja nespretna da sam ostatak vremna na podu i puna modrica.Tjelesni me izmori nemogu hodati ni smijati se, slomila sam prst sedam puta, izgubila češalj, potrošila četku za zube, pojela sve zalihe hrane, lupila glavom o pod u četiri ujutro u onu pičkastu igračkicu koja zasvira i probudi sve.Jedem bioaktiv za ručak i učim biologiju.Misle da imam posla preko glave pa sam zato tako nespretna nego meni se ništa neda i hodam po kući kao da je netko isisao cijeli život iz mene.Prestala sam brojati koliko sam puta zaspala u školi, bdijela cijelu noć radi knjige.
Misli te muče, nespretnost te ubija.Neodgovorna sam, neuredna ništa mi se neda učim kada nebi trebala kada treba onda ne učim.
Iritiram ljude onim zvukovima iz prirode onda se deru jer su plitki glupi, izgubili su minu prije testa a ja šalabahter.
Jer i životu podjeljenom u par godina nisam sigurna da ću te navike promjeniti.

Nešto poput ovoga, začaralo me.
Post je objavljen 28.11.2008. u 10:45 sati.