Uz današnje priopćenje o devastiranju parka u Savskoj (vidi prethodni post ovdje), dajem neke komentare o kontekstu uništavanja javnih prostora. (Pogledajte i moj dnevnik na pollitika.com, s komentarima.) O toj sam temi ovdje više puta pisao - pogledajte sadržaj bloga, desni stupac dolje, osobito rubriku "Cvjetni trg"!
Ove teme nisu tako popularne kao one o "visokoj politici". Samo po sebi marginalno, što je to par kvadrata zelenila? Međutim, razaranje životnog tkiva naroda, koje se na općoj razini artikulira kao "izdaja nacionalnih interesa" ili kao "prevlast interesa kapitala" (ovisno da li vam je bliža desna ili lijeva retorika), na ovakvim se primjerima transparentno očituje. Agresija kapitala na prostor kao resurs, koji žele podjarmiti isključivo profiterskim interesima, jedan je od ključnih hrvatskih političkih problema. Par metara ovdje, par metara ondje - i tako svuda: od središta gradova, preko ilegalnog rada gotovo cijele industrijske grane vađenja šljunka i kamenja, do planova za stotine golf igrališta i betonizacije i privatizacije jadranske obale.
Borbe za očuvanje livada povezane su sa socijalnim i političkim borbama za dignitet rada, za odgovornost političara narodu itd.. Zato ne mogu pristati na ono što neki dušebrižnici i politički "profesionalci" savjetuju, naime da je potrebno napraviti široku koaliciju za rušenje Ive Sanadera / Milana Bandića, pa je prvi uvjet da svaka stranka odustane od svojeg programa, jer eto u koaliciju moramo dobiti i one kojima je u interesu da se Generalni urbanistički plan mijenja svaka tri mjeseca - i još i otvoreno radi protiv njega - da se ilegalno vade milijuni kubika kamena itd., a koji su zbog nekog konkretnog sukoba interesa spremni istupiti protiv Bandića/Sanadera.
Moramo spašavati normalne kriterije urbanističke struke, koji predviđaju koliko na određen broj stanova i stanovnika treba biti parkova, igrališta, stabala, koliko može na nekoj parceli biti maksimalno dozvoljeni koeficijent izgrađenosti itd.. Bili su dobro poznati u 19. stoljeću, što se vidi u gradovima tada planski građenim u Hrvatskoj (Zagreb, Osijek, Varaždin, Čakovec idr.), sa parkovima i drvoredima. Danas je marginalizacija urbanističke struke (u korist arhitektonske koja se generalno - uz časne iznimke - podređuje "zlatnom pravilu" - tj.: "tko ima zlato, određuje pravila" - arhitektonsku je struku lakše podjarmiti, jer se bavi pojedinim zgradama, ne životom grada) dosegla vrhunac; devastacija struke preduvjet je devastacije prostora i urbaniteta u cjelini.
Tako se stalno mijenjaju generalni urbanistički plan i detaljni planovi uređenja, kojima se povećava dozvoljeni koeficijent izgrađenosti, prenamjenjuju zelene površine u "zone mješovite namjene" itsl.. Evo upravo je u Zagrebu bila tzv. "javna rasprava" o nizu promjena GUP-a, teško je već izbrojati koliko je puta mjenjan u dvije godine (čini mi se da je ovo sedmi put - a uz to idu "usklađivanja" na sjednicama poglavarstva). Isto je u Osijeku i Splitu, i u nekim manjim gradovima; mislim da Varaždin i Čakovec vode više računa da se javni interes očuva. A onda još gradska uprava mirno dozvoljava i sama provodi devastacije zona koje su još uvijek označene kao Z-1 u važećem planu (konkretno, predložena je promjena za ovaj park od Z-1 na M-nešto, ali gradska Skupština trebala bi to tek izglasati negdje sredinom prosinca). "Ne treba se držati zakona kao pijan plota."
Pogledajte također izvještaj s prekjučerašnjeg okruglog stola Slučaj Kvatrić (nažalost nisam mogao prisustvovati jer utorkom uvijek imamo sastanak Glavnog odbora Zelene liste). Da se radi o planskoj dehumanizaciji javnih prostora, govorili su Niko Gamulin Žarko Puhovski, Vera Petrinjak-Šimek, Teodor Celakoski. PuhovskI