Pregled posta

Proročanstva

U početku bila je tu Čarobna livada ( molim, gospodo, to je pun naziv ).
Njena beskonačnost, moja prva lucidna avantura, moja beskonačnost. Bio je to jedan svemir čiji sam Bog bila; deset, ako ne i više godina je od tad prošlo.
Vjerujem da je moja zadaća za taj svijet još uvijek ista, ali nisam nevina kao onda da bih se mogla lakim putem vratiti.
Usporedimo to s Narnijom čiji je kralj bio Aslan. Ona je također bila pusta jedno dugo vrijeme, kralj nije bio u mogućnosti doći. Trebalo je samo potaknuti taj svijet nečime ( ili nekime ) da bi se on vratio.
Trebam li vratiti svoju nevinost kako bih dobila pravo na ulazak u svijet stvoren od vlastite mašte ( Ili podsvijesti? Ili je to isto? )?



Veliki su bili ti praskovi, donošeni godinama. Preskočit ću neke od njih, ne jer smatram da nisu od istog značaja kao neki drugi, već jer mi je sudbina odredila njihov zaborav ( što ne znači da se oni jednog dana neće vratiti, ili da im se ja neću vratiti ).

Želim se vratiti na posjet TE dimenzije ( ili moj posjet njoj ) prije određenog kozmičkog vremena.
Bila je žena. Plavokosa, crveno namazanih usana i u crnoj, formalnoj odjeći. Hodala sam s L. i razgovarala. Ona je bila jedna od milijun, kretala se iza nas kao i još mnogo običnih prolaznika ( fascinantan je broj ljudi koji su se tog trena u času moje sekundarne, odnosno primarne svijesti nalazili tamo, svi sa svojim licima i osobnostima, duboko istančanima i vjernima! ) dok nije ubrzala korak ( zar je moguće da je ona ON? sada mi se pomalo neke stvari čine poznatima, ali vi, gospodo, ovo zanemarite ) i stavila mi ruku na rame. Pogledala me izbezumljeno, velikim i prodornim plavim očima ( zar je to mikstura onoga i one? ) te mi nešto izgovorila. U trenutku povratka u primarnu / sekundarnu svijest, odlučila sam to zaboraviti jer sam bila ranjiva, neopredijeljena za dimenziju i mamurna. Sjećam se samo L. kako je rekla: "Ona je trinaesta!", što je mene tako snažno pogodilo da sam osjetila svoje JA kako se bori i snažno udara srcem po stijenkama mojih prsa. Zatim je ona, jednom rukom držeći moje rame, drugom rukom pocela snažno pritiskati moja prsa, moje srce! Pokušala sam se istrgnuti, ali ona me još snažnije uhvatila za rame, gledala tim očajničkim i prodornim pogledom, a ja sam sve više gubila dah. Rekla mi je još nešto što smatram vrlo značajnim, ali kao što sam već rekla, odlučila sam to zaboraviti ( sad mi je pomalo žao ).
Zatim je slijedio nagli povratak u ovu dimenziju.



Nije prošlo mnogo od tada, a dogodio se još jedan posjet. L. je ponovno bila sa mnom, opet s istom ulogom. Ona me branila od nečega što više nisam ni sama sigurna je li trebalo braniti.
Bilo je to savršeno naselje. Utopijska varka ( ako se to tako smije nazvati ). Djeca na biciklima, žene na plotovima međusobno razgovarajući, uredno podšišane živice... I ja, sasvim mirna i nasmiješena, dio te iluzije. Ne znam je li prerano da to nazivam iluzijom, jer tada mi ona to nije bila ( možda će zbog mog preranog naglašavanja učinak biti slabiji ).
Izdaleka dolazio je neki muškarac, ponovno jedan od milijun, primijetila sam ga krajičkom oka kao i svakog koji je bio u mome vidokrugu. Ipak je zadaća oka promotriti okolinu kako bi nas spremilo na moguća iznenađenja, kao što se i ovdje dogodilo.
Što se više približavao, to je bio bolji uvid i ja sam shvatila da se radi o američkom domorodcu, da budem izravnija, Indijancu.
Dugo sam mu pamtila lice, ali sada je počelo blijediti ( kao i sva ostala lica u mojem sjećanju ). Jedino ruke... Ruke su ono što nikada ne zaboravljam. No to tek slijedi.
Zaustavio se predamnom, živica je bila iza njega, te šutio. Ja sam se tako srdačno nasmijala, a on je tako ozbiljno šutio.
Čini mi se da je rekao kako treba baš mene. Toliko sam bila ponosna da sam se počela šepiriti jer Indijanac smatra mene jednom od njih! Svi su počeli dolaziti izdaleka da vide što se ovdje događa. Kako bih još više dokazala svoju veličinu, krenula sam prema njemu s rukom otvorenom za pozdrav, rukovanje, no on je i dalje bio nepomičan. Kad sam mu pružila ruku, on ju je prvo polako s nepromijenjenim izrazom lica prihvatio, a zatim, kad sam se već htjela pobjedonosno pred svijetom nasmijati, on me tako snažno povukao k sebi i prijeteći me upozorio. Imao je tako hrapave ruke, kao u mumije. Mislila sam čak da se diguno iz mrtvih!
Ne osjećam se ugodno što ću to sad iznijeti ovdje, ali vjerojatno samo zato što se ne mogu sjetiti vjerodostojnog načina na koji je on to meni izrekao, stvorivši takav intenzitet napetosti i samospoznaje da osjećam kako je nemoguće u bilo kojoj situaciji opet to ponoviti.
Rekao je da se kraj bliži i da moram poći s njim, da ostali čekaju samo mene. Zatim me pustio. Bila sam tako potresena i tada sam shvatila da je ovo oko mene iluzija savršenoga društva te da sam bila takva budala cijelo vrijeme... Ostali koji su me pokušali obraniti od njega zapravo nisu bili dio te igre ( što naravno ne znači da je tako i u stvarnom životu, L., a i nisi ti bila jedina tamo, bio je to cijeli vulgus stultum :)).
I sada dolazi onaj dio, njegov monolog kojeg se ne mogu tako dobro sjetiti... Sjećam se samo glavne teme, ali dojam koji je ostavio bio je nevjerojatan. Ponio se kao pravi veliki filozof i šaman, otac i učitelj.
Rekao mi je otprilike: "Zar ćeš radije ostati u ovom svijetu koji propada, odbiti pravi smisao života i ostati s ovim polu-ljudima? Radije ćeš umrijeti nego se spasiti i doživjeti pravi raj?"
Ali ovo kako ja to sad interpretiram nije ništa! Ne znam koliko puta moram ponoviti kako to nema niti 1% njegove jačine! Nikad neću biti zadovoljna! Znam samo da sam ostala ukopana na mjestu, shvatila sam svoju pravu svrhu, ali i dalje sam ga odbijala, govorila kako ne mogu otići i ostaviti ovo što poznajem, svoju obitelj, prijatelje... On je samo sjeo na bicikl i otišao pritom me još samo jednom pogledavši. Čim je krenuo, dogodio se treći nagli preokret u mojoj utrobi i mojoj svijesti. Počela sam luđački vrištati za njim, plakati, moliti da me povede sa sobom. Nisam vjerovala da bih mogla ikad tako zapomagati! I tada sam se naglo vratila u ovu dimenziju. Obično se vraćamo onda kada je situacija zastrašujuća što čini ovo moje iskustvo zanimljivim. Nisam se vratila kada me on onako zgrabio, već kad je odlazio i kad sam shvatila da sam ostala u propasti, u iluziji i paklu.



Treće, evo, iskustvo je bilo danas pred jutro. Neću detalje upoznavanja jer bi potrajalo do vječnosti.
Upoznala sam malenog dječaka koji me vodio po nekom starom gradu ( podsjećalo je jako na Divlji zapad ).
Razgovarali smo mnogo, on je izgledao sirot, ali ja sam bila naivna ovdje. Govorio mi je o svom životu a ja sam kao dijete slušala, zadivljeno kimala glavom i smiješila se. Mi smo pokušali biti zajedno, ne na ovaj način koji je vama u glavi, gospodo, već zajedno kao duše. Trebali smo biti spojeni u svijetu, on je nadopunjavao mene i ja njega. On je bio moj vodič.
Ja sam ga cijelim putem molila da me nikad ne ostavi. Zvučala sam djetinje: "Obećaj da ćeš se vratiti po mene, ne ostavljaj me tamo samu!"
Pogled mi je također bio mlak, preplašen i prepun neznanja. Odveo me do velikog drveta i ja sam govoreći ovo legla na zemlju ( koju je on malo prije razgrnuo ). Zemlja me polako počela prihvaćati, a korijenje drveta te slakova savijalo mi se oko udova. Kako sam se više stapala sa zemljom, shvatila sam da je ispod mene grob, njegov grob i možda njegove obitelji. On je stajao ispred mene s tim milim pogledom dok je zemlja gutala moj identitet. Pomislila sam kako je lagao, kako se zapravo o tome radi! On, mrtav dječak, došao je zavesti me riječima i spoznajama kako bi ukrao ono što jesam da bi se mogao vratiti. Nasjela sam i legla u njegov grob.
No, nije me progutao jer sam se ponovno vratila naglo u ovu dimenziju.
Tko zna što bi bilo da sam ostala.



Svi oni imali su poruku za mene, svi oni bili su povezani, istim su me načinom dotakli za rame. Mislim da dolaze od istog mjesta i mislim da su svi oni zbilja pokojni.

Čemu to? Sprema li se ONO vrijeme?






Post je objavljen 27.11.2008. u 22:43 sati.