by Sandra Obradović
S tajala je tamo kojih pola sata iskrećući povremeno stopala prema unutra i čuvajući položaj uprta o njihove vanjske bridove. Za to joj je vrijeme kroz glavu kloparajući prolazio poluprazan vlak.
Margita je učinila sve.
Sada je trebalo dalje pa se približi, vrlo, vrlo blizu i pažljivo onjuši tu stvar.
Mirisala je na neopranu sebe, bez daljnjeg.
To nije bilo dobro i Margita naglo čučne, primi se za glavu i zastenje. Naprijed – nazad, naprijed – nazad, ljuljala se na stopalima i pokušavala misliti.
Margita, Margita! Čistiti kuću, pod, ribu, cipele, čovjeka, Margita, još!
Ustane i potrči u kuhinju. Ladice su s treskom padale rasipajući beštek po podu. Metalni je zveket prene. Konkavna je unutrašnjost jedne žlice bila puna svjetlosti i Margita je, očarana, vrlo pažljivo uzme s poda i prinese ustima.
Juha od sunca. – spozna i nastavi kopati oko sebe.
U sobu se vratila sa spužvom, razrjeđivačem, sunčevom žlicom i kiticom peršina, pa krenula ribati.
Sa drugim stvorovima nije imala problema, ali stvari su bile van njezinog poimanja. Ponašale su se nepredvidivo, a njezina je zadaća bila slušati. Mekani čovjek, ta stvar na koju je navikla, volio je da bude čisto i ona se trudila ukloniti svaki poremećaj u kućanstvu. Prašinu, blato, kamenac, fleke na rublju, prljavštinu iz posuđa, mirise.
- Ti si sjajan stvor – hvalio ju je čovjek, - tako humanoidna. I stvorena za razne stvari.
Od svih stvari s kojima se susrela, ova je bila najbolja. Mekana, smijuća. Nije tražila puno, a kad je bila naročito dobre volje - govorila joj je o stvarnosti i zvala je: - Djevojčice, - pa znala posjesti u svoje krilo i tamo je dugo njihati.
Tako je Margita shvatila razliku između stvora i stvari.
Stvorenje, stvor, stvoreno je da usrećuje ljude, a ljudi su ti kojima pripada stvarnost jer su rođeni i stvarni. Stvarne su stvari.
Kako je mogla biti kriva što je njezina stvar bolovala.
Svaki je dan u točno određeno vrijeme Margita uzimala male oble dražeje iz tri različite kutijice i njima održavala stvar. Svaki dan. Tri kutijice: Plava, zelena i žuta. Nijedanput se nije zabunila, ona se ne može zabuniti. Ali njezin ju je čovjek od prije nekog vremena počeo drugačije gledati. Davati naredbe i onda, vozeći se u kolicima za njom po kući, ispitivati je što radi, kao da ona ne zna što joj je maloprije rečeno. Pa bile su zelena, crvena i roza! Stvar se očito gubila i to važi za žalosno. Ali, stvari postoje tako da se na kraju izgube, to je naučila i nju za to nitko ne može prozvati.
Danas je klala ribu na dvorištu kad joj je iz kuće viknuo da kakvi su to zvukovi i da mu dođe blizu. I ona je odmah lijepo došla. Nije ju prvo primio za ruke kao inače nego naglo posjeo na krilo i zgrabio za lopatice iza kojih među tisućama žičica pulsira Margita, binarna djevojčica i otvorio ih.
Samo je ovlaštena stvar mogla raditi tako nešto i ovo nije bilo u redu, ali Margita je poslušna, ona zna što treba raditi i samo se dalje njihala u njegovom krilu, njihala se sve jače i jače.
Sada je stvar bila potpuno čista i izgubljena.
Margita se prekriži žlicom i pospe je biljem.
Tako je otprilike zapamtila da je običaj.
“ U popis stanovništva uvedena je kao Sandra Obradović, rođena 26. travnja 1974. u Zagrebu. U tom je istom gradu završila studij filozofije i komparativne književnosti. Živi i radi u Bjelovaru. U slobodno vrijeme piše poeziju i kraću prozu, pjeva i zanima se snimanjem eksperimentalnih filmova. Urednica je proze u časopisu RE. Priča "X files" nagrađena joj je na festivalu Pričigin 2008. Do sada je objavljivala u časopisu Ubiq, Re, Temi, Quorumu, Vijencu, Zarezu, Poeziji i na internetu.
Post je objavljen 27.11.2008. u 19:40 sati.