Namjeravao sam danas ništa ne raditi, nego se samo izležavati na plaži s kojom bocom cole ili mozambikanskog piva u ruci. Just chilling, kako bi rekli Južnoafrikanci.
No, oko osam sati na vratima mog bungalova pojavila se Ronelle:
“Formirana je grupa za danas za ronjenje na koraljnom grebenu, a potom se ide za Pansy Shells otok u Inhambane zaljevu. Ako želiš ići, budi u restoranu u 09:30.”
Vrag mi neda mira i, nakon što sam se jučer dobro opekao, odlučujem ponovno riskirati. Današnji safari ne uključuje morske pse, a i jeftiniji je pa postoji mogućnost da prođem bolje. Grupa je, u prijevodu, šesteročlana obitelj Afrikanera (Bura) koja zapravo živi u Kasaneu u Bocvani, blizu Viktorijinih slapova, a ovdje su na odmoru.
“Odakle si?”, pita me glava obitelji.
“Iz Hrvatske.”
“Šo. Iz Hrvatske?! Daleko si od doma! Na odmoru si ili poslom?”, raspituje se.
“Odmor. Samo putujem okolo. Krenuo sam iz Cape Towna prije četrdesetak dana i idem polako prema sjeveru. Zambija, Malavi i tko zna gdje...”, odgovaram.
“Šo. To je lijepo putovanje.”, ustvrđuje on.
Ne znam što znači, ali Afrikaneri često koriste poštapalicu 'šo' u znak čuđenja. Naišao sam na nju u Južnoj Africi, naišao sam na istu kod Ronelle, a sada i kod njega. Može biti da je to afrikanerska varijanta engleskog 'so'.
“Odakle si?”, malo kasnije me pita i starija žena u obitelji koja bi mogla biti majka jednog od roditelja.
“Iz Hrvatske.”
“Šo.”, uzvikne ona s čuđenjem.
Na koraljnom grebenu samo nakratko provirujem u more. Sve sam već jučer vidio – malo šarenih ribica, malo šarenih koralja... Danas me više zanima Pansy Shells otok. Ne znam da li se uopće ova nakupina pijeska na sredini Inhambane zaljeva može nazvati otokom jer osim pijeska, nešto rakova i školjaka, nema ništa više. Dužina mu je trenutno nekih 500 s 300 metara, ali kažem trenutno jer mu se površina mijenja s plimom i osekom koja ovdje baš i nije zanemariva kao kod nas. Tome sam svjedok – u gotovo sat vremena mog boravka na otoku, isti se smanjio grubo računajući za četvrtinu. Razlog zbog kojeg sam došao na Pansy Shells jesu školjke koje otoku daju ime. Oklope ovih školjaka more izbacuje na ovaj otok u velikim količinama i saznajem da se ovi školjkaši mogu pronaći jedino na tri mjesta u svijetu. Pansy Shells otok pred Inhambaneom je jedno. Imena druga dva ne uspijevam saznati. Ovi školjkaši imaju oklop poput bijelog tanjura s pravilno nacrtanim cvijetom po sredini i dvije praznine u obliku nepravilnih linija iznad tog cvijeta. Nešto neobično i jedinstveno. U životu još nisam vidio ništa slično. Priroda je zaista čudesna. Skupljam nekoliko oklopa za odnijeti doma, ali mislim da do Hrvatske neće doći. Oklopi su prekrhki i pucaju na malo jači stisak.
U suton ponovno, sada već ritualno, šećem plažom. Nailazim na mnoštvo malih rakova koji svaku večer izlaze na plažu, ali čim vide čovjeka, odmah se ponovno skrivaju u pijesak. Nekoliko malenih ptica koje vjerovatno čekaju da ocean izbaci na plažu nešto jestivo. Tu su i nakupine u obliku transparentnog želea za koje saznajem da su uginule meduze. Poput jutros školjkaša tako i mrtve meduze ocean izbacuje na plažu.
Restoran je u Makolo Bayu danas zatvoren. Osoblje ima slobodan dan. Stoga za večeru moram potegnuti skroz do Barra Lodgea. Nije daleko, ali znam da će me u povratku uhvatiti mrak. Frižider u bungalovu je prazan. U naletu gladi otišle su čak i pomalo bezukusne banane koje sam pred dolazak u Barru nabavio na tržnici u Inhambaneu. Hrana u Barra Lodge, kao uostalom nidgje u Mozambiku, nije nimalo loša. Kako nisam danas ručao, a i doručak je bio oskudan, odlučujem se počastiti ribljom platom za dvije osobe. Tu su četiri velika škampa kakve ćemo teško naći na našim ribarnicama, dva velika barakudina odreska, nekoliko friganih liganja, a sve uz salatu, pomfrit i rižu. Plata je toliko velika da se kasnije jedva mogu pomaknuti. Ali moram jer me komarci na terasi restorana počinju opasno napadati.
“Kako to da nas crnce komarci ne grizu?”, čudi se konobar.
“Ne znam. Ali nas bijelce grizu pa račun molim.”, brzo ću ja.
Ne sjećam se kada su me zadnji put toliko izgrizli komarci. Sjećam se da sam u Bamaku prije par godina imao problema s njima. I nikako da se priviknem na vražje komarce. Svaku se noć u Makolo Bayu gozbe na meni iako imam postavljenu mrežu protiv tih štetočina. Neku sam se noć probudio u dva ujutro i krenuo u inspekciju mreže jer mi nije bilo jasno kako prolaze. Rupu nisam našao. Još uvijek mi nije jasno. Ukratko, malarija je možda na vidiku...