Sinoć sam primio poziv iz Barra Lodgea koji se nalazi kilometar dva niz plažu. Obavjestili su me da za danas imaju formiranu grupu ljudi koji bi išli na ocean safari. Još sam se jučer raspitivao, ali nije bilo zainteresiranih pa sam ostavio broj mobitela. Prilika se danas ukazala i naravno da idem. Plivanje s morskim psima BILJOJEDIMA ne propušta se. Paulinne iz Svazilanda je navela plivanje s morskim psima kao jednu od najboljih stvari koje je napravila u životu.
U 09:30 gazim po već užarenom pijesku prema Barra Lodgeu. Putem promatram domoroce na plaži: neki ribare, neki pokušavaju uvaliti turistima koji suvenir, ali ljubazno se udalje kad im lijepo objasniš da nisi zainteresiran, drugi hodaju plažom sa svojim zavežljajima bilo na leđima bilo na glavi i zamišljeno se kreću prema nekom meni nepoznatom odredištu. Na pučini, ali ne jako daleko od plaže, male muslimanske brodice ribare. Ovakvi prizori, koliko sam primjetio, susreću se samo rano ujutro i kasno navečer. U vrijeme najveće vrućine, između 11 i 16 sati, svi se zavuku u svoje rupe i čekaju da vrućina malo popusti.
Kada dolazim u Barra Lodge, moja stopala su već dobrano crvena i žuljevita od vrućeg pijeska. Jedva čekam da se bacim u vodu. Plaćam, iako mi se čini dobrano skupo, ocean safari. Plan je sljedeći: gliserom se ide na pučinu u potragu za morskim psima i kad ih se jednom nađe, stavljaju se peraje na noge, maska na lice i baca se u vodu među psine. Nakon toga gliserom se nastavlja prema koraljnom grebenu gdje se roni među koraljima i šarenim tropskim ribicama. Safari traje oko dva sata.
U stvarnosti: morske pse, iako mogu narasti i do 14 metara, ne nalazimo. Vozimo se po pučini u krug i jedino što nalazimo su pacifički dupini koji najprije sramežljivo izviruju van sa svojim njuškama, a potom se zaigrano počinju bacati uz naš gliser. Ronjenje na koraljnom grebenu pretvara se u jedva jedvice petnaestominutnu avanturu s nešto koralja i nekoliko šarenih ribica (ruku na srce, puno sam ih više i ljepših vidio u Tajlandu). Uz sve to, more je danas dosta nemirno pa sam cijelo jutro na rubu da se izpovraćam na moje suputnike, njih devet. Sve u svemu, najskuplje petominutno gledanje dupina i petnaestominutno ronjenje s tropskim ribicama koje sam napravio u životu. U nekim drugim zemljama bi, u slučaju neuspjeha, darovali sljedeće ronjenje ili barem dali određeni popust na njega. Ono što mi danas dobijamo je samo “Tough luck. Better luck next time!” Jednom od mojih suputnika je ovo već drugi neuspješan ocean safari, ali i dalje je je dobro raspoložen pa dodaje da “polako postaje već ekspert u neviđanju morskih pasa”.
Poslijepodne provodim na verandi restorana s knjigom u ruci i pogledom na plažu i morsko plavetnilo. Nikako da prebolim jutrošnji skupi debakl.
Večerom se pokušavam oraspoložiti pa naručujem popečke od krumpira i rakova za predjelo, lignje s roštilja te sladoled s odličnim južnoafričkim likerom koji se zove amarula ili amarila. Kaže mi Ronelle da dobro paše s kavom i sa svakim desertom. Na amarulu na sladoledu primjedaba nemam. Volio bih ponijeti jednu bocu ovog likera doma, ali tko će to tegliti preko pola Afrike...