Vrijeme je da napustim Maputo i krenem prema plaži. Pravih autobusa u Mozambiku nema, već se sve svodi na tzv. machibombo, tj. razdrmane minibuseve s 30 mjesta, i tzv. chapa, tj. još razdrmanije kombije koji obično imaju 15 mjesta, a primaju i do dvostruko toliko ljudi. Trebao bih na autobusnom kolodvoru biti što ranije jer Mozambikanci obično putuju u jutarnjim satima pa je veća mogućnost da će se tada brže napuniti machibombo ili chapa. A ni jedan ni drugi ne kreću dok se ne napuni i posljednje mjesto. Pravog voznog reda nema. Na pokret se može čekati od par minuta do nekoliko sati.
Budilicu sam navio na 4:50, računajući da ću do 06:00 biti na kolodvoru. No, jučer popodne sam napravio kapitalnu pogrešku – odlučio sam na sat dva ubiti oko i, kada je kasnije došlo zaista vrijeme spavanja, nisam mogao zaspati do 2 ujutro. Budilica je uporno zvonila u 04:50, pa 05:00 pa ponovno u 05:10. Uspješna je bila tek u 06:00 kada sam konačno shvatio da je krajnje vrijeme da krenem iz Maputa. Oblačim se brzinom svjetlosti, još se brže odjavljujem iz hotela i uzimam taksi preko puta.
Maputski autobusni kolodvor zapravo nije autobusni kolodvor. Nema ovdje nikakve zgrade, nikakvog šaltera za kupiti karte, već na blatnjavoj površini veličine nogometnog igrališta stoje na stotine machibomba i chapa i čekaju polazak. Ime krajnje destinacije napisano je na malenoj tabeli na prednjem staklu, a karta se kupuje kod vozača ili njegovih kolega koji neumorno patroliraju po “autobusnom kolodvoru” i, ako ti ne nađeš njih, oni će sigurno naći tebe.
Nisam ni izašao iz taksija, a jedan je već provirio kroz moj prozor.
“Vilankulo mister?”, uljudno me pita u nadi da će mi prodati kartu.
“Ne. Hvala. Inhambane.”, odgovaram.
“No problem. Come.”, i već mi vadi torbu iz gepeka.
Sedam je sati i znam da je, za mozambikanske pojmove, kasno. Machibombo za Inhambane je tu, ali u njemu sjedi samo petero ljudi. Ostalih 25 sjedala je prazno. Jasno mi je kao dan da se tako brzo iz Maputa neću maknuti. Sreća u nesreći je da dobijam suvozačko sjedalo koje se smatra najudobnijim. No, nije sve tako bajno. Isto to sjedalo je i najopasnije zbog luđačkih vožnji tzv. vozača i čestih prometnih nesreća. U vožnji je najbolje zatvoriti oči i ne gledati pred sebe.
U 09:30 u machibombu nas je desetak. Polako napredujemo. Ali puževim korakom. Nedostaje još “samo” 20 putnika. Doma bih već svisnuo od muke od ovolikog čekanja. Ovdje u Africi mogu samo slegnuti ramenima, uzeti knjigu u ruke ili promatrati ljude na “kolodvoru” i tješiti samog sebe:
“Ovo je Afrika. U Africi vrijeme nije važno.”
Nije da mi se negdje žuri, ali baš je danas, nakon nekoliko dana igre skrivača s kišom, sunce udarilo svom snagom. Na nebu nema ni oblačka, a na “kolodvoru” nema mjesta gdje bi se putnik koji čeka polazak svog machibomba mogao skloniti u hlad. Može ili čekati na otvorenom pred svojim machibombom i prepustiti se sunčevom bičevanju ili sjediti unutar machibomba (riječ klimatizacija ne postoji u rječnicima ovdašnjih jezika) i kupati se u vlastitom znoju.
Ljudi na maputskom “kolodvoru” čudna su mješavina. Vozači machibomba i chapa koji nikako ne izgledaju poput vozača, već više poput nekog prolaznika u ležernoj odjeći koji je danas odlučio malo voziti do Xai Xaija, Inhambanea, Vilankula ili Beire. Prodavači karata još su zanimljiviji – prodaju karte, uzimaju novac, ali prava papirnata karta ovdje ne postoji, već se sve bilježi u malu bilježnicu koju ima svaki machibombo ili chapa: ime i prezima, plaćena cijena, mjesto polaska, kao i konačno odredište. Puno je onih čije zanimanje nema imena, a ti se dreče po “kolodvoru” izgovarajući imena destinacija raznih machibomba i chapa i pokušavaju utrpati u njih svakoga, pa čak i onoga koji u stanovitu destinaciju ne želi ni ići. Dodajmo ovoj kolodvorskoj skupini i razne ulične prodavače. Ne prođe ni minuta da se netko od njih ne zaustavi pred mojim prozorom i pokuša mi uvaliti, u većini slučajeva, posve nepotrebne stvari. Ovi ulični prodavači nemaju svoj štand, nego se sav posao odvija na nogama – na improviziranom panou od stiropora zakvačene su različite stvarčice, od četkica za zube i češljeva za kosu preko donjeg veša i čarapa do dezodoransa i sapuna. I s tim panoom od stiropora parodiraju okolo po “kolodvoru”. Ponekad uspješno, najčešće neuspješno. Dok gledam žene s velikim košarama s kruhom francuzom na glavi pitam se kako ih uspijevaju držati na glavi, ne koristeći ruke, i hodati, a da im nikada ništa ne padne. Mnogobrojni prodavači osvježavajućih pića imaju svoju svrhu u ovako vruć dan. Ali zato ne vidim svrhovitost prodaje termosica ili traper jakni. Afrikanci će pokušati sve prodati pa čak i frižider Eskimu. Ako ide, ide. Ako ne ide, ne ide. Važno je pokušati.
Moj machibombo se polako puni. U 12:30 primamo tri časne sestre. Ostalo je samo još jedno mjesto za popuniti. Vozaču ni ne pada na pamet krenuti. Jedno mjesto je jedno mjesto. Jedno prodano mjesto manje znači manja zarada. A nigdje se ne primjećuje više važnost novca i obrtanje kapitala nego kod ovih prijevoznika.
U 13:25 mislim da sanjam. Moj machibombo konačno kreće. Posljednja žrtva je uhvaćena. Nakon gotovo šest i pol sati čekanja na maputskom “autobusnom kolodvoru” kotači machibomba se okreću i mislim da niti jedan od putnika ne može vjerovati. Nakon šest i pol sati čekanja na mjestu, nakon šest i pol sati kupanja u vlastitom znoju osjećam se kao nafiksan. Doma ovo ne bih izdržao. Odustao bih nakon prvog sata. Ali ovdje u Africi pronašao sam u sebi neku dosad duboko skrivenu dozu strpljenja. Paciencia.
Pitam vozača koliko traje put do Inhambanea. Govori mi pet sati. U vodiču stoji sedam. Znam da će na kraju biti još koji sat više. Iako idemo prema sjeveru i usporedno s obalom, cesta ne ide uz samu obalu pa prvi pogled na mozambikanski Indijski ocean bacam tek nakon Xai-Xaija, nekih 250 kilometara sjeverno od Maputa. Mjesto je smješteno na ušću rijeke Limpopo u Indijski ocean. Prelazimo preko rijeke preko mosta na kojem teško da se mogu mimoići dva vozila. Rijeka nije jako široka. Polovica naše Save u Zagrebu. I poput Save, nedovoljno iskorištena kao plovni put. Limpopo bi odlično mogao povezati unutrašnjost južnog Mozambika s obalom i dati poticaj gospodarskom razvoju unutrašnjosti. No, sve stoji i nitko se ne bi sjetio mrdnuti prstom. Možda dok ne dođe neki stranac i uzme stvar u svoje ruke. Nedaleko Xai-Xaija nalaze se prve bolje plaže sjeverno od Maputa i ovdje bi se lako moglo potrošiti nekoliko dana. Ipak, one malo sjevernije su bolje pa većina ljudi se upućuje prema njima.
Krajolik je ravan. Tu i tamo koji brežuljak, ali cijeli put od Maputa do Inhambanea je jedna velika ravnica. Cesta do Xai-Xaija nije loša. Vidi se da je nedavno asfaltirana. Rupa nema i na trenutke mi je teško zamisliti da se vozim po Mozambiku po cesti kojom čak i mnoge europske zemlje teško da bi se mogle pohvaliti. Rat je uništio ne samo željezničke pruge, već i ceste i mostove. Potom je tu bila velika poplava 2000. godina koja je dodatno destabilizirala željeznički i cestovni promet Mozambika. Nasreću, sve se malo po malo vraća u normalu. Ožiljci rata i dalje su vidljivi u naseljima – svako ima barem po jednu do temelja razrušenu kuću. Potom su tu polja na kojima, za razliku od Južne Afrike, Lesota i Svazilanda, vidim jako malo stoke, a obradivih površina je još manje. Vidim tek nešto polja šećerne trske. Problem su mine koje su postavljene u gotovo 20 godina rata i nitko točno ne zna gdje se nalaze. Zapravo, ima ih po svuda i Mozambik je jedna od najminiranijih zemalja svijeta. Ako je netko i otprilike znao gdje su se nalazile mine, velika poplava pred osam godina ih je pomaknula i danas se mogu nalaziti u svakom kutku zemlje. Stoga je i preporuka u Mozambiku ne izlaziti van označenih staza.
Cesta nakon Xai-Xaija naglo se mijenja i poprima konture jedne tipične afričke ceste – bezbroj rupetina, neke od njih polupokrpane, većina ostavljena bez zakrpa. A vozač juri sto na sat i ravno po rupama i pretječe preko pune crte i u zavoju dok iz drugog smjera dolazi drugo vozilo. Srce u petama. Ma što govorim, srce je već odavno izašlo iz peta i nalazi se tamo negdje na prvom zavoju nakon Xai-Xaija.
Stajemo samo jednom i to tek toliko da kroz prozor kupimo od uličnih prodavača nešto za pojesti i popiti. Nitko ne izlazi iz machibomba jer je toliko natrpan da se nitko ne može pomaknuti. Uz mene se na suvozačko mjesto stisnuo još jedan klinac pa je prostora toliko malo da noge ne mogu pomaknuti ni milimetar. U Inhambaneu ću morati ponovno učiti hodati.
Mrkli je mrak kada konačno dolazimo u Inhambane, 450 kilometara sjeverno od Maputa. Trebalo nam je gotovo osam sati. Pokušavam naći Pensao Pachica no teško se snalazim u gradu koji nema tabele s imenima ulica, a ulice su jedan pravi labirint. Lutam okolo po mraku. Pitam za smjer neke vojnike ili policajce. Nakon pola sata lutanja nalazim mjesto. Uzimam sobu sa zajedničkim kupatilom na hodniku. Čini mi se malo preskupa, ali sve je u Mozambiku preskupa pa samo sliježem ramenima. Dok večeram lignje kuhane u umaku od rajčice s malim dodatkom češnjaka, slušam vlasnicu hostela, inače Talijanku, za stolom do. Došla joj je prijateljica u posjetu i odlučuje pokazati tko je šef. Zove kuharicu i pred prijateljicom joj daje jezikovu juhu i objašnjava da nije dobro skuhala večeru. Daje joj upute za dobru kuhanje. Moje lignje su savršene. Kuharica može samo šutjeti i – slegnuti ramenima.