Ode moj pretihi drug Rajko s ovog svijeta koji Jehova nije sazdao vec ishraknuo,ali se to krije.A i sta ce on u ovoj vukorepini,gdje smo se obojica siti nagledali kako u coporima lizu oltare oni koji su sluzenje svom narodu shvatili kao permanentnu izdaju Hrista,i gdje se Savaot najradije oglasava u vidu tacnog hica u nevinog.Sta ce ovdje kad znam,kao da gledam,da ce ovog bozjeg covjeka na onom svijetu docekati rasirenih ruku sav diplomatski kor andjela zadnjeg modela,aerodinamicnijeg od svih prethodnih.Jesam ateista,ali kad bih gledao ljude u koje spada Rajko,cesto bih pomislio:ako Bog ne bi postojao,bila bi to najveca od svih njegovih gadosti!
A sad,dok mislim o Rajku,ne vjerujerm da bi Bog bas toliko nisko pao da ga nema:mora ga biti,kako bi Rajka tamo sacekala njegova zena Ljiljana,koju je `92.pojela sarajevska mracina:izasla je iz kuce i vise se nikad nije vratila,niti se ista doznalo o njenoj sudbini.Sad Rajko i Ljilja,mokre kose i bosih nogu,gacaju nekom od edenskih bara,onih iz naseg djetinjstva,onih do blazenstva mlakih,koje se stvore iza julske kise.Ode Rajko,ali ce u meni ostati,dok me ima,njegova ljudska tisina,slicna onoj tisini koja bi nastala,da li u meni,da li za nasim stolom,kad Darinka poljubi vaskrsnu pogacu prije no sto je prelomi.
Dobri,dobri Rajko.Bila je to DOBROTA DO POEZIJE,kako je neko rekao o Janku Veselinovicu.I Rajkove odlicne pjesme hranile su se ponajprije njegovom dobrotom.Samotni,samotni Rajko.Kraj njegova zivota je kraj samstine.
Nagrada Drustva pisaca dosla je prekasno,mada je mene obradovala,cak sam Faizu Softicu rekao:draze mi je sto je dopala Rajku no da je dopala Marku.
U mladosti,Rajko je bio dio naseg povelikog knjizevnog jata,i bio prepun snage,nimalo sirove,nego nekud otmjene,i beskrajnog zdravlja.Na oboje su letjele zene.A pred smrt,moj drug,moj ispisnik,postao je moj stric.Da si mu na glavu metnuo crnogorsku kapu,bio bi stopostotni moj striko Radomir.Ne samo likom vec i dusom:ista Radomirova blagost,isti osmijeh koji se snebiva da bude slobodno i do kraja osmijeh.Nekad izrazito muzevna glava prometnula se u glavu seoskog sveca.Sto mi je,ne znam zbog cega,prizivalo u sjecanje Andriceve rijeci o ubijenom Mehmed-pasi:vise je licio na"premlacenog seljaka iz Sokolovica"nego na mocnika koji je"malocas upravljao turskom carevinom".
Gotovo da nemam sta zapisati iz nase mladosti:studentski dani su mi se istrli kao da su bili nazvrljani kredom po tabli.Sjecam se da smo obojica basnoslovnu ljepotu rascvale japanske tresnje pred pozoristem dozivljavali gotovo kao udarac bicem.Pamtim da smo setali da kuzimo Sarajke,i da njega Sarajke skrivecki kuze,i da ih pustamo nek idu svojim putem.Napravio sam za IZRAZ prikaz MUKINJE,njegove prve knjige pjesama,darovito pisanih,ali sve mi se izbrisalo,a kako nece kad je bilo prije 37 godina.Od svega su ostala dva stiha.TEK ZA PROBU SI ISPALJENO ZRNO/I NIKAD NISI POGODIO CILJ,i jedna slika koju pamtim kao SLIKU,ali u jezicku formulaciju vise nisam siguran:SVAKA SE SVIJEST(ili SAVJEST?)SAKRILA U SVOJU RUPU OD GRANATE!
Danas,nakon svih prezivljenih kursuma i projektila u Sarajevu,gotovo sam zapanjen sto sam iz te knjige upamtio bas metak i granatu!I sjecam se da je jednom kod sebilja,zagledan u bascarsijske golubove,kazao:"Volim posmatrati identifikovane letece objekte!"I sto li ga se najcesce sjecam na Bascarsiji?Mora da je u mladosti tamo stanovao.
Evo i jedna izaratna scena s ulice.Dogadjalo mi se,ihihi koliko puta,da mi pokrivena zena ne pruzi ruku,ali se nikad nisam ljutio na nju vec na sebe,na blecka koji gleda Havinu sci a ne vidi da je pokrivena.A kad jedna Djurici nije pruzila ruku,bio sam na nju ljut ko puska.Znali smo je obojica iz mladosti:bila je"siroke ruke"i s ocima plavim kao Dunav kod Novoga Sada.Pokrila se,velim Rajku,i sad bi ti rekao da je niko nikad nije pomazio po onom organu kojim je zena najbliza prirodi.
Ode Rajko a Marko ostade da,prividno normalan,u prividno normalnom svijetu,s prividno normalnim ljudima,vodi prividno normalne bitke.Tjesi pomisao da nece jos dugo.Sad Rajko u raju kroz prozor gleda bijeli valcer januarske mecave iz zavicaja,njegovog i mog,mada je on rodjen u Grahovu a ja u Papama.Jer nama obojici,u plavkastom moru djedove razi,koje se u vrijeme opsade grada sjetio i krasno je opjevao,talasala se cijela ODISEJA.Obojica smo,u djetinjstvu,s prozora rodne potleusice ,mogli vidjeti sav svijet.
Bilo bi bolje da sam,umjesto ovog zapisa,o Rajku srocio pjesmu.Jednom cu je i napraviti.Akobogda.U danasnjoj BiH,klerikaliziranoj do peta,golema vecina ljudi veli AKOBOGDA povodom svega i svacesa,a ja tu postapalicu upotrebljavam samo kad govorim o onom sto sam nauman napisati,jer dar i jest od Boga.Evo da,na kraju,bar pocnem pjesmu o Rajku:SVEDEN NA STARCA UKRAJ PEPELISTA,/AL S OSMIJEHOM U KOJEMU PISE:/CITAV JE SVIJET NJEGOV KADA VISE/BOZJI ROB NEMA DA IZGUBI NISTA.Nek je laka zemlja mom druskanu,ona kojom je pred smrt gazio tise od gotovo sviju meni znanih sinova Adamovih.
("Dani")
Post je objavljen 27.11.2008. u 14:05 sati.