Najmoćnija vrsta živih bića na svijetu su insekti. Tako kažu gospoda iz National Geographica, a njihova riječ je zakon. Umirale su bube pod potplatima mojih cipela ili pod dlanom moje šake, o još kako, ali tog kobnog dana sve se ptromijenilo. Tada sam shvatio. Svaki žohar koji vam pobjegne u rupu na zidu, svaki komarac koji vam se nekažnjeno napije krvi, jedna je šansa više da će vam svekolika insektoidna svijest oprostiti.
To se možda ne bi nikad dogodilo da sam češće pospremao stan, što nikad nisam osobito volio raditi. Činilo mi se to uvijek kao gubitak vremena, nešto što moraš da prijatelji i rođaci budu zadovoljni. Čistio sam jedino onda kad bi mi prašina počela krckati pod zubima, ili kad se više ne bi nazirao pod od smeća. Osim toga, bio je to ogroman austrougarski stan, s visokim stropvima i prostranim sobama. Samo s jednu sobu bih mogao čistiti cijeli jedan dan, a gdje su tu još ostale sobetine. Rijetki prijatelji koji su mi dolazili čudom su se čudili mojoj toleranciji. I sam sam se nekad čudio. Ništa nisam bacao. Sve sam ostavljao na stolu, onakvim kako je bilo u trenutku kad sam završio s jelom.
Tako su se na stolu u kuhinji mogle naći kutije s barem jednim odreskom pizze, masne papire od bureka, pa nekad i sam burek ako je bio posebno odvratan, otvoreno pivo iznad kojeg su lebdile mušice, tanjuri s nepojedenom juhom u kojima bi se pojavili okrugli lopoči od plijesni, stare sarme u koje je netko pijan udrobio čipi čips (na takvim miš-maševima su se pogotovo pojavljivale najrazličitije kulture ), ćevapi otvrdli od starosti, toliko da ih ni zub vremena ne bi mogao pregristi, i na kraju mlijeko koje bi na stisak izbacivalo čitave oblake spora. Plijesan je jedino izbjegavala hranu iz Mc Donaldsa, koja se nikada nije kvarila.
Načete kolače koje sam dobijao na dar, ostavljao bih ispod sudopera gdje bi se, valjda zbog vlage koja je kapala iz cijevi, začas uhvatila zelenkasta plijesan. Jedne godine, proširila se toliko da je prekrila čitavu posudu s kolačima a kao znak da su tu nekad bili kolači, izrasla je jedna žutosmeđa gljiva od svojih desetak centimetara. Sama gljiva nije bila toliki problem koliko smrad koji se širio prostorom čim bi se otvorio ormarić. Toliko me je grizao za oči da sam morao pribjeći drukčijim metodama. Posudio sam gas-masku od predsjednika kućnog savjeta i navukao zidarske rukavice, te bacio posudu zajedno sa zlokobnom gljivom u posebnu vrećicu koju sam posve oblijepio selotejpom, u strahu za jadne komunalce. Kad je posuda upala unutra, gljiva se otkinula od svog potpornja i ostala ležati, dok je iz nje kapala žućkasta tekućina.
Pogotovo je to živciralo moju djevojku Jasminu. Ispočetka joj je to bilo fora jer se ni sama jedno vrijeme nije prala. Smatrala je da time izražava svoje nezadovoljstvo postojećim sustavom, i da će je sloj prljavštine koji joj se taloži na koži odijeliti od vanjskog svijeta. Trajalo je to tako nekoliko mjeseci, a kad joj se pojavio svrbež, a poslije toga i crveni osip ispod pazuhova, odustala je od svojih radikalnih teorija. Odjednom joj nije bilo dosta pranja. Tuširala se i po nekoliko puta dnevno. Meni je to sve skupa bilo simpatično i često sam je zafrkavao zbog toga, na što bi mi ona odgovarala da bi se to i meni moglo dogoditi. I ne samo to, možda još nešto gore. Kakva kolera, kuga ili šarlah, na primjer. No, kako su mjeseci odmicali nijedna se od tih bolesti nije pojavljivala, a što je najbolje od svega, počele su me izbjegavati i sezonske bolesti tipa prehlada ili gripa. Istina je da sam povremeno kašljao od prašine, ali to je bilo zanemarivo u odnosu na nepokretnost kakvu zna izazvati viroza. Nikada mi nije to priznala, ali mislim da je bila ljubomorna na moje zdravlje.
Posebno ju je živcirao sudoper. Nikad nije bio prazan. U njemu je uvijek stajao impozantan toranj neopranog suđa, kojeg su ostaci od hrane držali kao žbuka i spriječavali ga da se iskrene i raspe po podu. Počesto se znalo desiti da se ormar iznad sudopera nije mogao otvoriti zbog visine tog tornja. U rijetkim trenucima kad bih prao suđe, ponekad bih nailazio na tanjure koje jedino još skoreni umak držao poput ljepila. Kad bih ga očistio tanjur bi mi se raspao ruci u tisuću komada.
Koš za smeće uopće nisam imao. Nije bilo smisla. Umjesto toga imao sam špajz, koji sam pretvorio u sobu gdje sam odlagao smeće, i na vrata napisao krupnim slovima „soba za smeće“.
(nastavit će se)
Post je objavljen 27.11.2008. u 10:25 sati.