O ovoj temi razmišljam već danima.
Prisječam se svoga djetinjstva i opasnosti koje sam prolazio u dječjoj igri. Uvijek sam volio izazove, a da pri tome nikada nisam razmišljao o opasnostima kojima se pri tome izlažem. A koje dijete u svojoj igri razmišlja o opasnosti? Što luđe, što izazovnije to interesantnije. Sada znam da sam se izlagao opasnostima u kojima nije puno trebalo da izgubim glavu ili ostanem invalid. Onda je sve bila samo igra.
Nikada mi nije bilo jasno zašto su roditelji bili zabrinuti kada bih se vratio kasnije nego obično. Prvi i jedini puta sam dobio „batine“ kada sam sa nepunih 6 godina skoro čitav dan vodio sestru od jedva tri godine tek meni znanim putevima uz more. Jasno da nitko nije znao gdije smo. Mat je skoro dobila živčani slom kada smo se vratili i u tom me rastrojstvu išla udariti iako me zapravo i nije stvarno udarila. Tek je njen strah eksplodirao. A meni nikako nije bilo jasno zašto se tako ljuti kada je nama bilo lijepo čitav dan.
Kasnije je moja strast bila ronjenje sa puškom. Kada bi barkom otišli u divljinu more je bilo moje carstvo. More i ja...Opet mi nije bilo jasno zašto su bili zabrinuti kada bih ušao u more, kada sam plivanje trenirao a ronjenje obožavao.
Pri jednom je teškom izronu samo zamah ruke dijelo površinu od dubine. Samo je zamah ruke bio između povratka na dno i izrona. Oštečenog bubnjiča, bez atoma zraka u plućima jedva sam isplivao. Nije mi bilo dovoljno, pa sam i drugi puta bio na samoj granici, no ovoga puta u pratnji je ipak bilo lakše. Nakon toga izrona i novog oštečenja bubnjiča dubine su za mene ostale tek pusta želja. Da mogu i sada bih rado zaronio bez trunke straha.
Sada da se vratim biti posta.
Tek sam kao otac shvatio šta je roditeljski strah. Kada sam sinu kupio maunty bike skoro je svaki njegov izlazak na cestu bio meni briga. Znao sam da mu je najdraža tura otiči do Ičića, pa se uspeti na Učku jer sa Učke ima „tako prekrasan“ spust do Rijeke. Kako sam biciklirao tu dionicu znao sam ćemu se izlaže. Ili kada bi rekao „Vozio sam niz Krimjeu preko 70/sat" meni se dizala kosa na glavi. Znam da je to njemu bio izazov i zabava, da je siguran u sebe i zna šta radi, no onaj crv straha u meni nikada mi nije dao mira.
Jasno da sin nije i mogao drugim stopama no očevim, plivanje i ronjenje. Kako sam samo strepio za vrijeme svakog njegovog odlaska u more. Stalno sam pogledom pretraživao površinu da vidim gdije se nalazi, kako je daleko, kako duboko roni, da li je izronio...
Zaboravio sam svoju mladost, zaboravio sam da je i on jednako siguran u sebe kao što sam to nekada ja bio. Ne mogu zamisliti kako bih se osječao da se posvetio nekom extremnom sportu.
Moj je bratič poželjeo u padobrance prije tridesetak godina. Prvi su njegov skok došli gledati njegova sestra sa dečkom i njegovi prijatelji. Znali su pod kojim brojem skače. Vidjeli su da se padobran nije otvorio...no nisu znali da je sa prijateljem zamijenio redosljed. Mogu zamisliti njihov šok u tom trenu. Pokušavam zamisliti šok roditelja koji su mislili da je njihov sin sigurno sletio da bi kasnije doznali istinu...
Na jednom mjestu nakon šoka sreća, u isto vrijeme na drugom nakon sreće šok
Kako doživljavate vlastitu djecu znajuči kojim se opasnostima izlažu i da li zaboravljate na izazove koje ste sebi postavljali u njihovim godinama?
Na blogu Drage možete čitati Dobrice i ratnice
Post je objavljen 26.11.2008. u 21:21 sati.