Toliko sam se nadala ovom danu, toliko sam čekala njegovu zoru ne bih li nakon duuga tri mjeseca ponovo ugledala sjaj u tvojim očima, ugledala tebe, ljubavi. I došao je i taj dan... I sad bi nakon ovoga trebali slijediti moji izlijevi sreće.... Ali ne, jedino što može slijediti su izlijevi suza... Do zadnjeg trenutka nisam gubila nadu...kad ono... I onda mi se cio život učini besmislen, bez tebe. Taman kad se malo pridignem, opet padnem. Svaki put sve žešće i jače udarim o tlo. Kako onda smoći snage da ustanem nakon takvog pada? Nekoć sam imala svoju vjeru koja mi je bila oslonac u životu. Sad ni nju više nemam. Izgubih i samu sebe. Doslovno sam sama.... Kako će ovaj dan završiti, neznam. Jer još se uvijek može puno toga promijeniti, ali ono što znam je da danas nećeš doći. Ne prestajem se nadati skorom susretu... Samo molim za još malo snage da izdržim ovo nevrijeme koje će uskoro proći, znam, mora proći.
Post je objavljen 25.11.2008. u 12:32 sati.