Ponekad uhvatim sebe kako chitam neke stare stvari koje si napisao. Ponavljam ih u sebi tek tako, lagano, sjechajuchi se nekih stvari kojih se vishe niko ne sjecha sem mene. Pitash se zashto ih se sjecham? Teshko je dati odgovor na tako neshto. Ono chega se ne sjechash pada u zaborav, a poslije zaborava ne ostaje nishta.
Valjda tako spashavam djeliche sebe od nishtavila koje pokushava oduzeti i ono malo shto imam za sebe - u sebi.
Ne, nisam zaboravila iako ti ne pishem ovih dana tako chesto. Jednostavno nemam snage da se skupim na kamaru i dam si neki smisao kontash..
Kako si mi ti ovih dana? Jesi li sretan? Nadam se da jesi. Nadam se da neki novi ljudi gledaju tvoj osmjeh posvechen samo njima :) Nedostaje li ti ono nashe maratonsko svadjanje? :)
Ponosna sam na sebe. Nisam te mjesecima vech trazhila :) znam da ti je to kao olakshanje, i drago mi je shto jeste. Stvarno. Ma koliko ti mislio da me nije briga..
Znam da negdje.. daleko od mene postojish..
Post je objavljen 25.11.2008. u 10:49 sati.