frend mi je pričao a ja sam plakala..
mislila sam da sam jača..
i da sam mnoge stvari sa sobom rašćistila..
ali to nije bitno..
o tome drugom prilikom..
nisam mogla podnjeti njegove riječi..
prepune bola..
ništa nisam mogla učiniti da mu olakšam..
podbacila sam kada me trebao..
kako je tek njemu bilo ako sam ja plakala na svaku njegovu riječ?
i, što sam učinila?
ništa..
samo sam govorila da razumijem..
i željela sam da mi padne na pamet nešto..
što bi mu olakšalo..
ali nisam smislila ništa..
moja je mašta zakazala kada je bila najpotrebnija..
a prijatelji bi trebali biti uvijek tu za tebe..
pa kakva sam mu ja to prijateljica???
Post je objavljen 24.11.2008. u 22:07 sati.