Neobican je i neshvatljiv covjekov zivot. Iz godine u godinu,iz dana u dan kreces se medu ljudima i stvarima. Ima dana kad sja sunce a da ni sam ne znas ni zasto. Zadovoljan si. Vidis dobre,lijepe strane zivota. Smijes se,zahvalan si i pleses. Posao ti ide od ruke. Svi su ti ljubazni. Ali ti neznas zasto. Mozda si dobro spavao. Mozda si naisao na dobrog covjeka pa se osjecas ugodno. Mislis: neka tako ostane,taj mir,ta duboka radost.
A onda odjedamput postane sve drukcije,kao kad se oblaci navuku na presjajno sunce-tako te obuzme zalost. Sve ti izgleda crno. Mislis da te drugi vise ne trebaju. U sitnicama nalazis razloge da kukas,prigovaras,zavidis,optuzujes. Mislis:uvijek ce biti tako, ovo raspolozenje nikad nece nestati. I opet neznas zasto. Mozda si umoran. Ne znas. Zasto sve mora biti tako?
Zato jer je covjek dio prirode,s proljecem i jeseni,s toplinom ljeta i hladnocom zime. Jer slijedi ritam mora:plimu i oseku. Jer je nase bice neprestalno ponavljanje zivota i umiranja.
Kad to shvatis moci ces i dalje zivjeti odvazno i pouzdano,jer znas:iza svake noci dolazi novo jutro. Mognes li to prihvatiti,usvojis li to redovito dizanje i padanje,ulazit ces u zivot sve dublje i dublje.
Phil Bosmans
Post je objavljen 23.11.2008. u 15:05 sati.