Uvijek će u meni ostati ta pjesma ta oslikana verzija mene
u riječima, riječima, riječima...
Jer tako je duboko u meni ta osoba kojoj ne znam ime, godine, samo znam da sam je izgubila, izgubila prije svog rođenja, i tražim, tražim joj trag, miris, tražim joj lice i kosti, tražim njene mane, vrline, njene usne, i kretnje.
A onda me zarobe ovi dani, i ja jurim, jurim nedohvatno, odbijajući druge, druge, druge, nudeći im samo trenutak, i sama sam, sama sam dugo, več čitavu vječnost, ni Bog mi neće oprostiti tu samoću i tu bol, to nedostajanje, tu prazninu koju nitko drugi ne može napuniti...
Oprosti mi ti taj, iz pjesme, moje i tvoje, tebe kojeg čekam, i kojeg ću na usnama i dalje nositi, kao što se nosi pečat jedne sudbine.
U zvjedzdama, u nebu, u moru, u valu, u kamenu, u šumi, u trncima, u knjigama, tebe ću, tebe ću u sebe pokopati!
Kažu mi da viđaju te često
kao senka kako žuriš gradom
Kažu mi da sakrivaš se vešto
od pogleda što te prate kradom
Kažu mi da čudna si kad šutiš
i da s malo reči mnogo pitaš
Kažu mi da povratak moj slutiš
i da stara pisma opet čitaš
Kažu mi da još si uvek sama
a mnoga su proleća za nama
a mnoge su jeseni za nama
Kažu mi da još si uvek sama
Kažu mi da dugo svetla gore
kada noću kraj prozora ti stojiš
Kažu mi da koraka se bojiš
i da gledaš zvezde sve do zore
Kažu mi da još si uvek sama
a mnoga su proleća za nama
a mnoge su jeseni za nama
Kažu mi da još si uvek sama
Post je objavljen 23.11.2008. u 14:43 sati.