Marketing
KRIST KRALJ
Blagdan Krista Kralja je blagdan u liturgijskom kalendaru koji se slavi u Katoličkoj Crkvi i nekim Protestantskim Crkvama u posljednjoj nedjelji prije početka Došašća.
Povijest
Papa Pio XI. ustanovio je blagdan Krista Kralja u svojoj enciklici "Quas Primas", 11. prosinca 1925. To je bio odgovor na tadašnji rast sekularizma i širenje bezbožnog komunizma, koji su nijekali Kristov suverenitet.
Blagdan se slavio u posljednjoj nedjelji listopada. Nakon reforme kalendara, nakon Drugog vatikanskog sabora 1969., blagdan se slavi u posljednjoj nedjelji prije početka Došašća, što je obično krajem studenoga.
Osim katolika, ovaj blagdan imaju i Engleska Crkva, Metodisti i neke Prezbiterijanske Crkve."http://hr.wikipedia.org
Koliko je samo svijeća na Svisvete gorilo po zagrebačkim grobljima! Duboka tama s milijun blistavih plamenova. Kao da se zvjezdano nebo rasulo po tlu. Kao da smo u njemu ili iznad njega. Svi uskrsli.
Arkade Mirogoja u plamenu. Iz trijemova izranjanju nadgrobni natpisi, timpani s križevima, fenjerima, reljefima i kipovima. U trokutastom zabatu crkve Krista Kralja, uskrsli Isus Pantokrator raširio ruke i obuhvaća svijet, Alfa i Omega, nad natpisom: »Kralju vjekova kojemu sve živi.«
Upravo tako: svi smo živi pred Bogom, i mi na zemlji, i oni iznad zvijezda, sve živi i diše pred njegovim licem. U naručju onoga koji je Život. Sve obuhvaća i ljubi njegova vječnost, sve je dar što prska milijardama galaksija i milijardama ljudi, svi smo istkani njegovim prstima i darovani sami sebi. Svi smo pred njegovim licem, samo što to mi na zemlji još slabo razbiremo.
Kažemo »Kralj«, a on je mnogo više od toga, on je Umjetnik i Otac svega, Izvor i Uvir, Bezdno u svemu, tajni Temelj svake travke, tajna Srž svake zvijezde, iz njega prskamo kao iz svoga Izvora, mi i čitav svemir. U njemu dišemo, hodamo i jesmo. Kada uskrsnemo, past će nam mrena s očiju, pa ćemo se čuditi kako da to ranije nismo vidjeli.
Kažemo »Kralj«, a riječ »kralj« tek je siromašna i blijeda slika strahovite Božje zbilje. Bog obuhvaća sva bića zajedno, u njemu je sadašnjosti prošlost i budućnost. Ništa ne prolazi u tome svijetu u kome traje sve. Vječnost je potpuno i savršeno posjedovanje neograničena života, mnogo bujnija od svijeta. Potpunost i besmrtnost, posvuda. Očuvati i stvarati na ovome su svijetu protivni, u vječnosti su istoznačni. Jedan je dan pred Bogom kao tisuću godina, a tisuću je godina kao dan. U istodobnosti svih vremena, sve je spokojno u blaženstvu svog stanja. Svatko se ogleda u drugima, sve je prozirno.
Vrijeme tek oponaša vječnost, vazda bježeći od prošlosti i žudeći za budućnošću. Čudno i proturječno vrijeme, pokretna slika vječnosti, što juri iz prošlosti prema budućnosti i teče iz svog vrela koje je vječno sutra.
Glas Koncila, broj 47 (1587), 21.11.2004.
Post je objavljen 22.11.2008. u 20:13 sati.