Pregled posta

Žvrljarije + update(30. 11.)

Imam puno toga za napisat, a ne čeka mi se. Rezultat je ovo: (Ne zvjezdice, nego tekst ispod)

***

Prethodni post označavao je kraj jednog razdoblja i početak drugog. E, pa, prebacimo se sada na taj famozni početak. Dakle, da vam predstavim sebe...
(Neću ovo pisati u boxeve jer je predugo)

- recimo da izgledam tako iako ne izgledam tako =)

Smeđa kosa. Plavo-zelene oči. Blijeda(i slabokrvna). Niska. Mršava('mršava tipa ne-vidi-se-puno-ali-opasno-je-za-zdravlje'. Mislim, ide u tom smjeru).
Komplicirana tinejdžerica. Tvrdoglava. Lijena. Inatim se.
Volim biti u pravu. Realist. Iako sam glavom u oblacima. Volim pisati. I crtati, iako nisam baš neki slikar.
(Jednom mi je sestra vidjela crtež i rekla: 'Treba stvarno imati bolestan um za nacrtati ovako nešto.')
=)
Hmm, napisala sam u box da kažu da sam emo, ali da nisam baš sigurna. Znate zašto to kažu? Volim crnu boju, ali oblačim se po svom stilu(stil zvan majkomilaštajeovaobuklanasebe). I, inače kad se šminkam, uglavnom se šminkam u crno. I zato jer sam emotivna. Često plačem. Ne samo kad sam povrijeđena, nego kad sam i ljuta. A to zna biti neugodno. Oh, da... I zato jer imam takozvanu 'emozurku' - da se ne vidi jedno oko... I zato jer slušam neke emo-grupe.
Ali ja inače kažem ljudima: 'Nisam ja emo, ja sam jednostavno ja.'
I ako vi zamišljate 'emo-ljude' da tristopedesetšest piercinga na licu i po tijelu, varate se. Ljudi stvaraju sliku o emo osobama po onome što vide ne slikama(krv, suze, samoubojstvo...), a to uopće nije istina.
A postoji samo mali broj osoba koje su emo. Većina njih samo kopira.
No, ja se držim svoga('Nisam ja emo, ja sam jednostavno ja.'). Ne volim etiketiranja.

Trenutačno...
Gledam: Malcom u sredini, Reba...
Slušam: Blink 182, 30 seconds to Mars, Linkin park, Coldplay,Evanescence, Green Day, Fool's Garden(Morate čuti Lemon tree... Obožavam tu pjesmu!)
Čitam: Vještičje dijete - Celia Rees
Sumrak četverologiju - Stephenie Meyer (ovo je bilo nepotrebno, svi je znate, i ja je nikada, nikada ne prestajem čitati)

* * *

Ovaj post sam napisala prije dosta vremena, ali nisam bila dugo na Internetu pa ga nisam mogla objaviti. Jedinica iz povijesti. I iz matematike. A mislim da dolazi i iz fizike.
Prilično sam popustila u školi. Mislim, u nekim predmetima.
Mama mi je jučer bila na primanje i profesorica iz hrvatskog joj je rekla da sam odlična učenica, načitana, pametna i da sam po zrelosti jedno desetak godina starija od drugih iz razreda. I da se trudim samo u onome što me zanima. Ok, to je istina. Lijena sam i ne da mi se truditi oko nečega što me ni najmanje ne zanima. Ali, volim tu profesoricu... =)

Prije dva tjedna uveli su nam kabinetsku nastavu kakvu ima većina Hrvatske. Ne mogu se odlučiti sviđa li mi se ili ne. Prije je bilo super jer smo imali svoj razred koji je bio samo naš.
SVE u tom razredu je bilo naše... I zidovi išarani markerima, i klupe izbušene šestarima(jedna klupa ima rupi skroz do kraja, može se provući prste), škarama izrezane zavjese, ustaški znak na grbu Hrvatske(ok, to mi baš i nije bilo drago), ploča koju bismo rušili svako malo, stolice pune potpisa, profesorski stol pun naljepnica(ima ih čak nekoliko za striptiz-klubove), crni parket koji je prije bio svijetlo smeđe boje(dio parketa smo bili digli, maknuli s poda)... Nedostaje mi sve to. Sjećam se kad su dečki jednom, preko odmora, šetali hodnikom i skidali vrata od razreda. Zašto? Iz čiste dosade.

Nije loše ni ovako, ali sada razred nije više naš. Pardon, kabinet. I prepisivanje domaćeg rada je teže. No, što se mora, valjda nije teško...

* * *

Prijateljstvo.
Nekad sam imala najbolju prijateljicu. Ona je mene zvala Paučica, a ja nju Komarčica. Bile smo najnajnajnajnajbolje prijateljice koje su ikad postojale, a možda još i bolje. Obećavale smo jedna drugoj da ćemo zauvijek biti najbolje prijateljice i isplanirale smo cijeli život. No, stvari su se promijenile. Ja sam postala odraslija, zrelija(bar mi je ona tako rekla), a ona je ostala ona šašava Komarčica puna optimizma(ne kažem da je to djetinjasto, nego smo postale različite). Meni tada život nije bio med i mlijeko. Djed mi je umro, roditelji su se stalno svađali... Razdvojile smo se. Bile smo dvije osobe s jednim umom, a postale smo stranci. Ali ona je meni i dalje bila number one u srcu. No više nismo bile dobre prijateljice. Prije mjesec, dva cure iz razreda su se okrenule protiv mene(sada je sve dobro, ali taj događaj promijenio je nekoliko stvari). Jedno popodne smo se posvađale u parku(mi, cure iz razreda). Jedna koja je uvijek bila glavna, J., pitala je svih neka se izjasne; hoće li stati uz nju ili uz mene. Jedna po jedna, sve su ostale kod nje. No Komarčica se izvukla iz njihove skupine, prišla mi i uhvatila me za ruku. I skupa smo stale ispred njih.
To je prijateljstvo. Naravno, stvari nisu kao što su nekad bile. Pričale smo o tome i složile se da vjerojatno nema više šanse da budemo najbolje prijateljice(mislim, voljele bi mi to, ali jednostavno... ne možemo), ali zato ćemo biti prijateljice. Vjerujemo jedna drugoj, ali ne kao prije, sada postoji granica.
Nemam najbolju prijateljicu, ali zato imam jednu jako dobru prijateljicu. I to nije tako loše.
Ali, ja bih najbolju prijateljicu. Nekoga kome mogu reći sve, bez straha da će to drugi saznati. Da imam nekoga kao što mi je Komarčica bila(i sada je, jednim dijelom).
Želim ponovno imati osjećaj potpunog prihvaćanja. Možda su to puste želje, a možda opet jednog dana dobijem drugu polovicu svoga uma. (U obliku prijatelja ili dečka, nije važno.)

* * *

Jesam li nadoknadila izostanak? Nisam ja kriva, kompjuter je opet bio pokvaren. I kazna zbog ocjena.
Težak je život.
Ljubim i grlim.

P. S.
Baš sam sretna. Ne radim tjelesni ovaj tjedan. Baš je divno biti žena... =)
(Iako imam grčeve u trbuhu i patim, jedva čekam tih par dana.)
Stvarno sam luda.
Napokon sam shvatila.
Idem ja.
Inače ću se nastaviti crniti ovdje.


Zagrljaje i poljupce ostavljam.
I ignorirajte ovaj Post Scriptum.

Update
Novi mail/msn:
damn_zombie@live.com

Post je objavljen 22.11.2008. u 20:14 sati.