Marketing
SNOVI 1 by Vic
costa 2
Vrijeme sporo prolazi.
Dan kao mjesec dana, mjesec dana kao godina.
Daleko je proljeće, princezo moja, daleko. Daleko topli vjetrovi što s juga miluju ti lice. I usne tvoje, princezo…usne slatke koje sam dugo one noći, naše noći, ljubio i na kojima tragove sam vječne ostavio.
Da, princezo, vrijeme kao da stoji.
I godina će se u stoljeće pretvoriti, žudnja će je obostrana razvući i produžiti. Osjećaš li koliko jutru treba da u dan odraste i kako teško dan u noć stari? Gdje je proljeće, gdje topli vjetrovi koji će otopiti snjegove koji sada prekrivaju planine oko jezera? I gdje su usne na kojima se tragovi moji rumene?
Ali - koliko god mi se daleko čine dani kada ću te opet vidjeti, toliko me sjećanje na sladak nektar što sam sa njih pio tješi mišlju, da će oni brzo proći.
I koliko god mi se dalekim i nedostižnim čini proljeće, toliko me sjećanje na srce što zajedno sa mnom kuca grije i podsjeća, kako je tajna života u neprestanim mijenama, a ona ljubavi u usponima i padovima.
Izdrži, princezo, izdrži.
Vrijeme koje sporo teče dokaz je da su u dušama tragovi. Nismo li neprestano zajedno? Stopljeni u jedno. Zar ne osjećaš da to ja s vjetrovima pušem, i kada ti se on zavuče za vrat, to te ja grlim, princezo moja. To razbojnikov dodir osjećaš.
*
U dalekom gradu sjela je pokraj jezera i promatrala nemirnu površinu vode.
Hladan povjetarac donosio je dah svježine s okolnih proplanaka. Oblaci što su se spustili nisko, do samih obronaka, i zastirali vidik na vrhove, nisu slutili na dobro. Duboko u sebi ćutjela je tišinu, ali sluteći da se uvečer očekuje oluja. Promotrila je igru boja na nebu iznad jezera. Krvava mrlja koja je prošarala oblake na zalazu sunca odražavala se na površini vode čiji su valovi izgledali poput tekuće vatre.
Voljela je ovdje sjediti, pod istim ovim palmama, na mjestu gdje su se spajali sjever i jug. U gradu koji su podjednako šibali snjegovi i mediteranske oluje. I za tu ljubav imala je valjani razlog, jer odavde svakoga dana slala bi mi svoja pisma:
Znaš…Ona noć, naša noć…Jedna od najdražih u mom životu…Toliko sam je puta proklela, toliko puta poželjela da mi se nije dogodila. Osjećaj da mi nedostaješ sada je tisuću puta veći nego prije. Ako je prije samo tinjalo, onda se moji sadašnji osjećaji mogu opisati kao požar u kojemu svakoga dana gorim od žudnje za tobom.
Ti znaš da si u meni i ja u tebi. Ti me osjećaš kao što ja osjećam tebe. Ali i pored svega nedostaje mi tvoj dodir. Željela bih da me maziš, da se ponovo osjetim kao tvoja mala djevojčica. Nedostaju mi tvoje usne. Tvoje riječi upućene mojima. Ljubio si ih uz šapat, da je to nešto najslađe što si ikada dodirnuo. Jako mi nedostaju te tvoje riječi. Tvoji pogledi u mraku kad me ljubiš. Svaki je trag tvojih usana ostao na mojoj koži. Na svakom mjestu gdje si me ljubio ostali su maleni vrtlozi i ja još uvijek osjećam kako me tvoje tople usne dodiruju.
Znaš…One noći, naše noći…Željela sam ti se sva predati, a opet, nisam mogla jer sam neprestano plakala svjesna da kroz nekoliko sati dolazi jutro kad ćemo se rastati. Ljubila sam ti grudi i snažno se stiskala uza te, da što duže ostaneš u meni. Sada mi je žao što sam ti dopustila da osvojiš sve moje unutarnje utvrde, jer mi nedostaješ još više. Ti si mi rekao da ćeš me ljubiti tako snažno da ću na površini ovog jezera vidjeti tvoj lik i ja ga vidim, ali…osjećaj boli jer nisi uza me sada je jači no ikada. Vidim te, ali plačem. Ja plačem jer sam shvatila da je ovo što vidim satkano od sjećanja, a koliko mi ona vrijede, kad ne mogu osjetiti kako prstima oko moga lica tkaš mrežu u koju volim biti uhvaćena.
Razbojniče, zovem te u svojim mislima, znaš li to? Svaku noć me ljubiš prije spavanja. Osjećam kako se tvoje usne spuštaju na moje. Tješiš me, bodriš i hrabriš. Znaš što si mi sinoć rekao? Nasmijala sam ti se…Između svih lijepih riječi na uho si mi došapnuo kako žene u ovakvim trenucima pate drugačije od muškaraca. Da bi svaka žena radije voljela patiti zbog takvog osjećaja nego da za nj ostane uskraćena. Da muškarci pate destruktivno. I da je prema tome tebi dvostruko teže, ali da to ne želiš pokazati. Ako mi je dvostruko lakše nego tebi, kako li tek ti trpiš ovu odvojenost, razbojniče moj? Suze mi natapaju lice svaki puta kad te na vodi ugledam. Najradije bih zaplovila prema tebi, iako svjesna da te ne mogu dostići.
Osjećaš li kako je teško biti daleko? Osjećaš li silan teret osjećaja koji su zaglavili u gustom šipražju prostorno-vremenske mreže? Osjećaš li isto što i ja? Odgovori mi već noćas, čekat ću te ovdje. Ni oluja koja se sprema neće me odavde otjerati, ako obećaš da ćeš mi doći i odgovoriti mi. Dođi…zovem te u caffe dell'a[]… Dođi…
*
Što vrijeme koje prolazi može snovima?
Ne pripadaju li oni stvarnosti u kojoj prostor i vrijeme ništa ne znače?
Doći ću ti, princezo moja, doći…Čekaj me pored caffe dell'a[] ili siđi na obalu jezera.
Noću ću ti pokucati na vrata srca i ti ćeš, kad začuješ taj zvuk, smjesta izaći iz tijela, da mi se pridružiš u nekim drugim svjetovima, koje su satkali osjećaji i nade. Topit ćeš se pod mojim dodirima, princezo, a tvoje ću slatke usne ljubiti kao one noći, naše noći...Nosit ću te nevidljivim prostranstvima najdubljih sanja i ti ćeš mi se objesiti oko vrata, šaputati i ljubiti me.
Sačekaj me, princezo, dolazim.
Snovi oslobađaju pregršt osjećaja i sve što potisnemo, jer ne možemo imati, kroz snove oslobađamo. Ako je tvoja želja da me ljubiš sada toliko snažna, koliko ćeš tek zadovoljstva doživjeti večeras, kad me ugledaš na jednoj od uskih kamenom popločenim ulicama svoga grada. Kad me zamijetiš pokraj caffe dell'a[]. Nećeš li mi poletjeti u zagrljaj!? Nećeš li me zagrliti kao one noći, naše noći. Nećeš li me ljubiti u vrat, princezo moja…Nećeš li potražiti moje oči, da te u najtamnijoj noći griju? Nećeš li me ljubiti i ljubiti, princezo moja; nećeš li me povesti za sobom do jezera, pod palme, da prkosimo gromovima i šibani olujom, stopljeni u zagrljaju, kišne kapi s naših lica pijemo!?
Znaš, razbojniče…U svoju si me mazu pretvorio, u tvojim se rukama osjećam lagano kao pero. Kao mala sam djevojčica koju ti, razbojniče moj, štitiš od utvara koje mi pokušavaju bljuvati plamenove u lice. I sada, dok pokraj jezera hvatam tvoje signale i čujem riječi što mi ih izgovaraš, mogu ti odgovoriti samo jedno: čekam te večeras. Dođi! Uzane i kamenom popločene ulice moga grada čekaju te. Pokraj caffe dell'a[]…ću te primijetiti. Dođi, razbojniče. I sam znaš da neizrecivo žudim za tobom. Da te moje tijelo želi. Da sam kao luda bez tvojih dodira. I da me jedino ti možeš iscijeliti.
Znaš, razbojniče…želim da me ponovo upiješ u sebe, svom svojom snagom. Kad sam pokraj tebe, osjećam kao da me snažno povučeš u sebe i ogriješ svojim toplim dahom, a onda me vraćaš natrag u tijelo, obnovljenu, zaliječenu i sretnu. Kad sam te one noći, naše noći, onako snažno grlila i ljubila ti usne imala sam osjećaj da prodirem u tebe, kao da postajem dio tebe, iznutra. Znaš li kakav je osjećaj biti dio tebe? Kucati zajedno s tvojim srcem i kolati zajedno s krvlju tvojim žilama? Znaš li kakav je osjećaj disati s tobom, razbojniče moj? Znaš li koliku sigurnost u tim trenucima osjećam? Imam osjećaj da sam na sve imuna i da mi nitko ništa ne može.
Noćas ti dolazim, princezo moja.
Kao misteria magica došuljat ću se pod tvoj pokrivač, pustiti da on nježno sklizne s tebe, a onda te dlanovima obuhvatiti oko struka. Kosu ću ti milovati i nježno je ispreplitati među prstima, dok ćeš još snena zadovoljno uzdisati u snu sluteći da sam stigao i da ću te sada oteti. Znam da te čuva, ali previše mi značiš. Razbojnik sam s razlogom.
A onda ću te još uspavanu uzeti za ruku pa povesti u jednu od uskih ulica staroga grada, ispod crkve, čiji će zvon označiti naš susret. Otvorit ćeš oči, obuhvatiti moje lice i dugo me promatrati. Pustit ćemo da se sva bujica živih osjećaja međusobno izlijeva. U tom ćeš se čistom jezeru kupati, princezo moja…I dok ćeš ležati na pločniku, i dok će oko nas koračati noćni prolaznici, a da nas nitko neće ni primijetiti, i dok ćeš me grliti i dozvati mi usne, koje će se stopiti točno u trenutku kad će zvonjava prestati, ti ćeš osjetiti kako te iznutra umiva moj dah. To je ono što uistinu osjećam prema tebi, princezo moja. To je voda koju sam uzeo iz ovoga jezera onog trenutka kad si me na njegovoj površini ugledala. I koju sam zatim pročistio, da bih te u njoj okupao.
Noćas ti dolazim, princezo moja.
Iz svijeta magije ću izroniti, zaobilazeći sve utvare i prepreke što će mi se na putu naći. Moj će put biti težak, ali stići ću do tebe. Vode će se u jezeru zapjeniti. Krvavo će nebo ustuknuti pod olovno sivim oblacima i iščeznuti s prvim kapima kiše. Palme će se zanjihati pod snagom koja će me u stopu pratiti. Čekaj me, princezo, čekaj…
napomena: daljnji nastavci u knjizi
nastavlja se…
Post je objavljen 22.11.2008. u 07:37 sati.