Neke od najvažnijih faza moga oporavka su prošle. Prepoznala sam da imam problem, identificirala ga, obrazovala se o svemu, osvijestila neke loše obrasce ponašanja, počela mijenjati ono što mi se ne sviđa, prestala somatizirati psihičke probleme, počela shvaćati svoje emocije.....
Ali još uvijek nije dobro.....
Želim biti dobro. Želim biti cijela. Ne ovakva strgana, slaba. Želim ne misliti više o prošlosti, želim se okrenuti budućnosti, voljeti sebe, voljeti druge, imati svoju obitelj.....
Ne usudim se još uvijek.
Na dosta mjesta sam pročitala da se djeca otrovnih roditelja ne znaju nositi sa svojom ljutnjom i svojom tugom.
Čitam baš tu knjigu Otrovni roditelji i čitam još jednu, na engleskom, Taming Your Turbulent Past. Ovu drugu sam počela prije čitati i u njoj, između ostalog, piše da djeca alkoholičara ne vole sebe jer su puna ljutnje i bijesa prema roditeljima koji su ih izdali - i baš da ih ta svijest o toj njihovoj mračnoj, neistraženoj nutrini sprječava da se vole. Knjiga ima čak i par vježbi koje treba raditi i koje bi nam trebale pomoći da se oslobodimo te ljutnje. Jedna vježba preporuča da zapišemo sve što zamjeramo svojim roditeljima. Evo moga popisa
OTAC
Zamjeram ti što je alkohol bio uvijek važniji od nas. Osjećala sam se tako nebitnom, sitnom i nevoljenom.
Zamjeram ti kako si se ponašao prema mami. Bojala sam se.
Zamjeram ti što si tukao sestru.
Zamjeram ti što sam ispala ovakva kakva jesam. I što nisam ostvarila sve što sam možda mogla.
Zamjeram ti što ti je prošao cijeli život a da nisi naučio ništa i da nisi promijenio ništa.
Zamjeram ti što su ti svi uvijek bili bolji od nas.
Zamjeram ti što si se derao za svaku sitnicu i što je materijalno bilo uvijek važnije od nas.
Zamjeram ti što si se derao na mene dva sata jer sam razbila tanjur.
Zamjeram ti bezbrojne verbalne, višesatne tirade. Željela sam umrijeti.
Zamjeram ti što si me nazivao pogrdnim imenima. Jako me to ljutilo.
Zamjeram ti što si brata napravio takvim kakav je, nesiguran i alkoholičar.
Zamjeram ti ponašanje prema baki. Još imam noćne more od toga.
Zamjeram ti onaj put kada sam imala 5, 6 godina i jako željela onu torbicu koja je bila tako usrano jeftina, a nisi mi je kupio. Ni danas ne znam primiti poklon ni zatražiti nešto za sebe.
Zamjeram ti jako tvoju škrtost. Svega mi je uvijek falilo.
Zamjeram ti što nam nisi osigurao nikakvu materijalnu sigurnost, nego si propio sav novac.
Zamjeram ti što sam tukla glavom o zid od boli kada sam bila dijete i što ne pamtim nijednog sretnog trenutka djetinjstva.
Zamjeram ti tvoja politička uvjerenja zbog kojih se nitko nije htio družiti s nama. Uvijek sam bila izolirana.
Zamjeram ti što nijedan moj uspjeh nisi nikada dočekao s ponosom, bar ne zadugo.
Zamjeram ti što si me prestao financirati mjesec dana pred diplomu kada sam ostavila posao, dečka i grad u kojem sam živjela da bih pomogla trudnoj sestri i što si mi najteže trenutke života samo još više otežao.
Zamjeram ti što nikada nisi bio uz nas, što nikada nisam znala da na nekoga mogu računati.
Zamjeram ti što si me izbacio iz kuće u trenutku mog najvećeg poslovnog uspjeha nazvavši me običnom kurvom.
Zamjeram ti što si umro bez riječi, u svađi sa mnom.
MAJKA
Zamjeram ti što si me rodila, a nisi to željela. I što sam morala slušati o tome.
Zamjeram ti što si me zanemarivala i što se sestra morala brinuti o meni. Najranija sjećanja su mi osjećaji nevoljenosti.
Zamjeram ti što mi nisi nikada bila autoritet ni prava majka. Osjećala sam se usamljeno.
Zamjeram ti što si dopustila njemu da nam to sve radi.
Zamjeram ti što si me svjesno izdvajla iz svakog društva. Mrzila sam te zbog toga.
Zamjeram ti što mi nisi dala izlaziti.
Zamjeram ti što pamtim dane kada nisam imala ni najnužnije.
Zamjeram ti što nikad ništa nisi kužila.
Zamjeram ti što si sa mnom dijelila svaki tvoj bračni problem i što nikad nisi imala potrebu zaštititi me od grozota života.
Zamjeram ti što si bila sebičana i uvijek sebi prva.
Zamjeram ti i što si nas i više nego što je trebalo okretala protiv oca.
Uglavnom, te knjige su američko jeftino sranje. Napisala sam taj popis, plakala nad njim naravno, i čitam ja dalje i taj jebeni psihoterapeut koji je napisao tu knjigu kao sljedeću vježbu traži da ovo pročitam i zaboravim i oprostim.
Kao, taj zaborav i oprost je jedini način da nam bude dobro, da nastavimo sa svojim životom.....
Dva tjedna sam bila u komi jer sam shvatila da ja još uvijek ne mogu pročitati ovo i oprostiti.
Ne mogu!!!
Puna sam ljutnje i bijesa. Prema ocu, majci, bratu, susjedima, društvu, bogu, državi!!!
Ljuta sam. I mislim da imam pravo na tu ljutnju. To što sam proživljavala nitko ne bi trebao proživljavati. Kako da oprostim? Kome? Tko je uopće kriv za to? Moji roditelji? Šta da radim s njima? Jedan je mrtav, drugi i dalje kurca ne kuži.
Ni ljutnja ni oprost mi ne donose smirenje.
Što će mi ga donijeti?
Post je objavljen 21.11.2008. u 19:41 sati.