Opet jedna lipa splitska noć. Misec i zvizde sjaje na nebu, a ja na ponistri čekan kad ćeš se spustit niz kalu. Otkucala je ponoć sa zvonika stare crkve. Tebe još nima. Spuštan se u đardin i sidin na ladnom kamenu čekajući tebe.Već pomalo gubin nadu da ćeš doći, kad uto eto tebe. Prisristna san. Iđemo skupa kraj mora sist i uživat poslidnje trenutke koje možemo provest zajedno. Znan da ćeš sutra otići i zato ne želin zaspati, ne želin se ujutro probuditi i znati da tebe više nima. Na moru je bonaca, nema ni jednog valića, a misec je obasja cilu rivu. Govoriš ti kako normalni svit već odavno spava, samo mi smo tu ostali. Mi, vjerni čuvari rive i mora. I kako ću ja sutra bez tebe? Ko će bit samnom na klupici na rivi…samo ja i moja sjena. A baš kad postane najlipše, onda se mora prikinit. Tako je uvik i u svemu. Kad ti odeš, prikinit će se sve u meni i srce će mi se opet slomiti. Ti si mi bija sve šta san imala ovo lito i sad ostajen i bez tebe. Pošla bi s tobon, al' ne mogu. Ti si jači od mene iako je tebi isto teško, ti si jak za nas oboje i tješiš me. Ne znan kome je gore, ali mislin da oboje jednako patimo. Užasno se bojin izgubit te, bojin se osjećaja praznine koji će me ispunit kad odeš i bojin se sjećanja i suza koje će me preplavit ka i uspomena koje će se javit kad prođen svin mistima di san bila s tobon...
Post je objavljen 21.11.2008. u 16:23 sati.