.. jučerašnji dan na One Take bio je obilježen nevjerojatnom gužvom. Bez krzmanja ovakvu gužvu nisam vidio dugo na nekom festivalu. Da li su to Zagrepčani prihvatili Europu i događanja u tom kinu kao fensi-šmensi mjesto ... ne znam. Naime u kinu navečer nije bilo mjesta te se sjedilo po stepenicama na kraju redova. Ljudi su to većinom koji rijetko pohode kino jerbo ono što se moglo vidjeti tijekom svečane večernje projekcije je kontinuirano izlaženje tijekom svih projekcija iz kina Europa. Ovo je ona forma na kojoj ne bih nikom preporučio da se baš mora naslikavati uz Meritas i Jelenu Radan kako bi se našao na Ekškluživu ili nekoj drugoj ekškluživnoj emisiji hrvatskih nam dalekovidnica. Naime bio sam prije otvorenja na projekciji u kinu Tuškanac gdje je bilo osjetno manje gledatelja zbog programa koji ima izuzetno zahtjevnu formu (sve mora biti snimljeno u jednom jedinom neprekinutom kadru). Osim što iziskuje (i iskušava granice) strpljenje gledatelja, još je i zahtjevno. Unatoč svemu meni se od prikazanog dopalo svega nekoliko filmova (ovo s punom odgovornošću izjavljujem, svjestan da ću izazvati sablazan nekih kolega kojima su probijene granice strpljenja),a to su prije svega nekoliko filmova glavnog programa: "Eleven", "Gondola", "O ljudima i psima", "Rearview" i "With the a little patience".
Redom su to filmovi koji donekle imaju glavu i rep, a definitivno najbolji film je bio novozelandski "Gondola". Film ima smisla i ima ono što je izmučenim umovima ljudi koji dolaze gledati konkurenciju na fest najpotrebnije, to je humor. Riječ je o dvoje ljudi koji se voze gondolom negdje u "međuzemlju" i započinju neobvezan razgovor. Razgovor započinje naravno ... muška strana. Žena je zgodna i dovoljan magnet za zametak upucavanja. On otvara "vrhunski", komentarom kako se eto tako on voli počesto voziti gondolom na to "nama nepoznato brdo" (sasvim je suvišno da se zna ime brda).
I onda ona provaljuje... konstatacijom kako ju je on deflorirao, na što će momak da mu je to bio jedan od onih vrhunskih seksualnih događaja (nadajući se još jendnoj prilici... naravno). Djevojka odgovara da ga pamti, ali da joj nije bilo dobro. Pa kako? Eto tako nije htjela i bila mu je rekla da neće. Muškarac se zblenuo te je naglo porasla temperatura u kabini. Nakon par minuta on će njoj:"... ti me zajebavaš?", na što ona potvrdno odgovara. Nedoumicu oko istine ili tek usputne zajebancije da se prebije vrijeme u gondoli produžuje sam režiser kadrom koji ne staje nakon njene navodne potvrde.
Eleven je bio prvi film večeri koji sam vidio i svojim me statičnim kadrom u kojem se sve dešava pomalo zaintrigirao jerbo nisam bio na čistu radi li se o animiranoj pozadini i likovima koji su bili zbog HD snimke preplastični. U filmu se radi o pljački koja završava tragično po njene protagoniste. Bila je to jedna zanimljiva intervencija gdje se priča kao na pozornici odvija u jednom statičnom kadru u kojeg kao u kazalištu upadaju dalji glumci.
Možda najprovokativniji film je bio O psima i ljudima koji je vrlo brutalni dokumentaristički i osobno bih ga nazvao slučajni prikaz naše urbane stvarnosti. Naime u gradu prenapučenom ljudima i njihovim ljubimcima doslovno nam kućni ljubimci vrše nuždu podno naših prozora. Autor možda nehotice ili namjerno u nekoj vrsti sačekuše hvata u kadar svoje kamere psa i njegovog gazdu u trenutku kad pas krene vršit nuždu. Gazda ne kupi ostatke nužde svojeg povelikog psa već govna nogom šuta uz ... gdje bi drugdje, prozor zgrade na vrhu koje se nalazio naš vjerni dokumentarist urbane nam stvarnosti.
U prepunoj dvorani kina Europa dočekali su nas tri filma iz konkurencije i jedan dugometražni film "Penelopa" koji je rađen u australsko-hrvatskoj koprodukciji. Taj film je izuzetno loš,no ja sam se osobno na projekciji zabavio, ali to je više do mog izuzetno motiviranog sugovornika. Pogledao sam ga do kraja i moram reći da film je vizualno jako privlačan, no to nije razlog zbog kojeg ja idem u kino i nije mi jasno zašto je ovo završilo na projekciji prvi dan. Druga zamjerka je sam projektor koji je većinu gledatelja onemogućio u praćenju filma zbog svojeg bučnog hađenja i svjetlosti koju ju je emitirao pri tom (nije riječ o vatri već o svijetlu). To je loše rješenje natjeralo podosta publike na negativne komentare i na odlazak iz kina. Dakle loše rješenje sa tim projektorom... ma kolko on god bio zadnji krik tehnike. Gluma u tom filmu je katastrofalna, a i ono što se time poručivalo je nemjerljivo jednako katastrofično loše, ostaje mi još jedan upitnik a to je zašto je publika ostala gledati do kraja taj nemušti film (ja znam zašto sam ostao ali pobogu većina je na neki način mazohistički uživala u režiserskim papazjanijama. Čemu?).
Osim tog filma bila su i ta tri kratka filma u jednom kadru. Zadnji iako na neki način zanimljiv tehničkim intervencijama (naime kamera je bila u konstantnom pokretu po zemlji i zraku) pred kraj zabrljana preočitim pojavljivanjem krana i kamere s visećim kamermanom u zraku razbila u paramparčad krhku, ali ipak opsjenu ovoga filma. Pri film "With the a little patience" je odličan izdanak mađarskog filma koji ima uspješne kratkometražne izdanke. Ne jednom su mađarski filmovi odnašali nagrade na Tabor film festivalu, a i koliko se sjećam i na One takeu su imali uspješna prikazivanja. Dakle, ovaj film govori nam o ženi koja radi u nekoj baraci u za pretpostaviti u nekakvom logoru, kasarni. Kamera je pripovjedač i ona nam sekundu po sekundu otkriva sablasnost mjesta na kojem radi ta iscrpljena djevojka. Naime riječ je konc logoru. Izvrsna ideja koja je dovoljnih par koraka ispred gledatelja u razotkrivanju strašne tajne mjesta radnje.
Post je objavljen 21.11.2008. u 17:38 sati.