Prišao sam, dakle, toj djevojci bez noge.
- Jesi li za ples?
- Ne baš, uzvratila je stidljivo zakrenuvši protezu.
- Dobro, onda ću uživati u pogledu, rekoh ovo mjerkajući njenu vitku liniju.
Poziv na ples je, dakako, samo bio izgovor da joj priđem.
Započela je nova runda tanga. Na trenutak sam pogledao plesače savršenog držanja kako klize podijem.
Djevojka je kradom pogledala moje usne i zatim sakrila pogled.
- A, ovo...smeta ti proteza?
- Prije bih rekla da me lagano frustrira.
- Da?
- Podsjeća me na to koliko me nekada bilo, a koliko me ovaj komad plastike otupio...
Stojim i gledam kako se vi, veliki plesači, nalazite u pravim baletnim suknjicama i novim špicama, izvodite s lakoćom
svoje neviđene bravure i figure, a ja s otvorenim padobranom, loše skrojenim padobranom na leđima, pokušavam to isto.
- Znaš i meni je katkad loše kad plešem tako savršeno. Jednostavno me ponese...ritam i strast..., dok sam ovo govorio lagano
sam je zagrlio i poveo prema spremištu.
- Osjećam se odvratno inferiorno, a opet me želja, koja nikada neće prestati, da plešem s vama, vuče.
- Zaplešimo onda, jednonoga djevojko!
Dodirnuo sam joj struk. Dodirnuo sam joj najlonke. Plastika je izdajnički zaškripala u znojnoj tami spremišta.
Post je objavljen 21.11.2008. u 10:07 sati.