tekst Boris Krizmanić
Janko Leskovar rodio se 12. prosinca 1861. godine u Valentinovu kraj Pregrade. Školovao se u Pregradi i Zagrebu, gdje je 1880. završio preparandiju. Učiteljevao je u nekim slavonskim mjestima, zatim u Hrvatskom zagorju, u Karlovcu i na kraju u Zagrebu. Prosvjetnu karijeru završio je kao školski nadzornik. Umro je 5. veljače 1949. godine. Uz učiteljevanje jedno vrijeme javljao se u književnosti kao pripovjedač.
Objavio je sljedeće pripovijesti:
1. Misao na vječnost (1891.)
2. Katastrofa (1892.)
3. Poslije nesreće (1894.)
4. Propali dvori (1896.)
5. Jesenski cvijeci (1897.)
6. Sjene ljubavi (1898.)
7. Priča o ljubavi (1900.)
8. Patnik (1900.)
9. Bez doma (1901.)
10. Izgubljeni sin (1903.)
11. Kita cvijeća (1903.)
12. Kraljica zemlje (1905/6.)
Pored pripovijesti napisao je i putopis U Bišću (1893.) koji je objavljen samo u časopisu. Objavljivanjem posljednje pripovijesti Kraljica zemlje, prestaje se javljati u književnosti, mada su mu najugledniji književni kritičari proricali europsku karijeru. Zbog interesa javnosti za njegovu šutnju nastao je tzv. slučaj Janka Leskovara, tj. pojavili su se u periodici napisi u kojima su autori nastojali odgonetnuti iznenadan prestanak pisanja autora koji je po svemu sudeći bio perspektivan. Leskovar je vrlo kratko komentirao ta pitanja: izjavio je da je rekao sve što je imao reći u književnosti.
U povijesti književnosti bio je dijelom prešućivan iz političkih razloga, a dijelom i pogrešno interpretiran. Svrstavan je u razdoblje kasnog realizma (tzv. psihološki realizam ), no kasnija istraživanja neosporno pokazuju da pripada razdoblju moderne. Interes za njegovo djelo pa i njegovu sudbinu porastao je početkom ovog desetljeća, u jeku demokratskih promjena.
Godine 1992. u povodu 130. godišnjice roenja Janka Leskovara i 150. godišnjice školstva u Pregradi organiziran je znanstveni skup o njegovu životu i književnom radu u kojem su sudjelovali eminentni književni povjesničari i jezikoslovci, a njihovi referati objavljeni su u ZBORNIKU RADOVA O JANKU LESKOVARU. U zborniku su zastupljeni radovi dr. Miroslava Šicela, dr. Dubravka Jelčića, dr. Jože Skoka, dr. Stjepka Težaka, dr. Krešimira Nemeca, dr. Cvjetka Milanje, dr. Ivana Sovića i dr. Ante Bežena. Organizatori znanstvenog skupa bili su OŠ Janka Leskovara i Ogranak Matice hrvatske u Pregradi.
Iste godine Ogranak MH u Pregradi izdao je prvu knjigu Sabranih djela Janka Leskovara u kojoj je prezentiran cjelokupan pripovjedački rad ovog autora, a 1994. godine izašla je i druga knjiga u kojoj je objavljena cjelokupna pišćeva korespondencija i nekoliko tekstova važnih za povijest književnosti.
Janko Leskovar u kontekstu novelistike hrvatske moderne
tekst
dr. Miroslav Šicel
Slično kao što je 1881. godine mladi Ivo Vojnović pripovijetkom "Geranium", još za živa Augusta Šenoe, ušao na velika vrata u "Vijenac", i to na prvom, počasnom mjestu, ili kao što je Gjalski svojim legendnim "Illustrissimusom Battorichem" (1884), odnosno zbirkom "Pod starim krovovima" (1886) odmah zasjao na hrvatskom književnom nebu tako je i Janko Leskovar već prvom svojom novelom, s vrlo indikativnim naslovom - "Misao na vječnost" uzbudio 1891. literarnu javnost - prije svega posve novom tematskom usmjerenošću.
Tih godina, naime, oko 1890. još je uvijek tematika s nacionalnom i širom, društvenom, socijalnom problematikom dominantna u hrvatskoj književnosti, s prilično naglašenim odgojnim i prosvjetiteljskim nabojem. Stranice "Vijenca" - centralnog književnog časopisa - iz broja u broj pune tekstovi Josipa Kozarca iz njegove prve, "slavonske faze" ("Mrtvi kapitali", 1889), Kumičića s tzv. naturalističkim pokušajima i patriotskom obojenošću ("Saveznice", "Preko mora", "Teodora", 1889), zatim "Podgorske pripovijesti", 1899. Vjenceslava Novaka, a da i ne spominjemo da je aktivan još uvijek i Josip Eugen Tomić sa svojim "Pretorijancem" (1890) kao i neumorni spisatelj pseudopovijesnih trivijalnih "trilera" Ivan Devčić.
Jedini tekstovi koji su upućivali na neka nova traženja, prije svega u tematskom smislu, bili su "Janko Borislavić", naivni hrvatski Faust Ksavera Šandora Gjalskog iz 1887. godine, te, i opet od istog autora "San doktora Mišića" iz 1890, kao i Kozarčeva "Donna Ines" (1890) - kojom je najavljena njegova druga psihološka faza literarnog stvaralaštva.
Naravno, tu je i - ali godinu dana poslije Leskovarove pojave - Matoš s poznatom "Moći savjesti" (1892) - no nakon toga proći će još punih pet godina do ponovne pojave njegovih, nazovimo ih tako u poeovskom smislu, modernističkih bizarnih novela.
Ustvari, Leskovar će, objektivno, do pojave prvih značajnih proznih modernističkih tekstova u nas, a njih možemo pratiti, po prilici, u našoj periodici od 1895. godine, kad se crtičarstvom, odnosno kratkom novelom kao bitnim žanrom javlja M!livoj Dežman Ivanov (zbirka "Sjene", 1895), a nekoliko godina kasnije još i Branimir Livadić, pa Andrija Milčinović, i drugi - Leskovar će već, do tog vremena, objaviti tri novele koje su ga odmah izdigle na vrh tadašnje suvremene hrvatske proze, a koje - književno-povijesno je već utvrđeno - zaokružuje istodobno prvu fazu Leskovarova književnog opusa - usuđujem se reći, u svojoj osnovi i ponajbolju: "Propali dvori", najviše hvaljeni, proizišli su upravo iz ove prve faze kao njezin svojevrsni rezime, a "Jesenski cvijeci", naznačeni u kritici kao jedna od najboljih Leskovarovih novela - svoje izvorište također ima u tom prvom stvaralačkom periodu Leskovarovu.
Riječ je, dakako, o pripovijestima: već spomenutoj "Misao na vječnost" iz 1891, zatim "Katastrofi" iz 1892. i "Poslije nesreće" iz 1894 - sve tri novele objavljenje u "Vijencu". Ako se, dakle, radi o jednoj relativno zaokruženoj cjelini od tri spomenute novele (i to ponajboljoj!), bez obzira na različitost njihovih motiva, ali koji, unatoč tome, zatvaraju prvu fazu Leskovarova proznog stvaralaštva - onda to, nesumljivo, govori o činjenici pretpostavimo li da se radi o modernistički intoniranim tekstovima - kako je ova Leskovarova proza nastala još prije pojave prvih literarnih djela književne generacije koju nazvasmo modernističkom. U tom smislu trebalo bi zapravo revidirati (ponavljam, kad je riječ o prvoj fazi!) i naslov ovog rada pa govoriti, umjesto o mjestu Leskovarove proze u kontekstu novelistike hrvatske moderne (jer to mjesto stvarno pripada drugoj i trećoj njegovoj fazi), o onoj novelistici koja pripada razdoblju predmoderne, to jest vremenu, da se poslužim terminom Aleksandra Flakera, koje obilježava početke dezintegracije realističke stilske formacije u hrvatskoj književnosti. A sve to samo još više naglašava značenje i avangardnost Leskovarove novelistike u trenutku njezine pojave.
Pitanje je, dakle, koji su to elementi modernizma u Leskovarovoj prozi. Mogli bismo početi od onih naznaka koje ukazuju na Leskovarov otklon od poetike realističke novele, ali i od onih elemenata koji označuju gdje je on još zarobljen tom poetikom, kako bismo jasnije uočili ono drugo, modernističko. Nesumnjivo je, na primjer, i vrlo vidljivo da Leskovar kao autor zauzima poziciju tzv. "sveznajućeg" pripovjedača, što je temeljna karakteristika realističke novelističke strukture. On pripovijeda, i to predstavlja njegov temeljni postupak, okvirno svoju priču u tipičnom Erform obliku, u trećem licu, da bi pri tom uspostavio i svojevrsni intimni odnos s čitaocem naglašavajući kako je to doista priča, kao, primjerice, kad u noveli "Poslije nesreće" direktno kaže: -O ponoći istog dana gdje smo otpočeli ovo pripovijedati (...) - i tako dalje.
Ima još jedan segment izrazito realistički u ovoj Leskovarovoj prozi. To je pripovjedačko shvaćanje funkcije i uloge pejzaža.
Već je kritika od samog početka tražila odjeke Turgenjeva u Leskovarovu djelu, i pronalazila ih, između ostalog, i u njegovu pristupu pejzažu: očigledno je da Leskovar pejzažem najavljuje unutarnje raspoloženje svojih junaka i taj pejzaž nema toliko obilježje impresionističke slike koliko je u funkciji najave duševnih preokupacija literarnih protagonista: a to je doista, tipično turgenjevljevski postupak!
I treće: uz realističke stilske postupke veže se, sigurno, i Leskovarov osjećaj i umijeće ostvaraja detalja u opisima bilo interijera, bilo prirode, bilo ličnosti. Dovoljno je samo nekoliko primjera:
Opis Đure Martića iz "Misli na vječnost" realistički je impresivan: - (...) Sada su mu Jako izbile modre žile koje su se fino razmekšale oko očiju pa se protegle preko sljepoočica i visoka čela. A i njegove usne nekud povenuše i uši se utanjiše, poblijediše (...); ili opis Frana Ljubića iz "Katastrofe": (...) On spusti ruku na stol, pa ih stane promatrati. Bijaše mu neugodno: njegove ruke imaju mrtvačku boju kao da se iz njih iscijedila sva krv pa ostale samo prazne mrtve žile tamnomodre boje (...) Najprije opazi svoje stare hlače što su već otraga i pokrpane, no to se valjda I ne vidi, i on malo nategnu krila svog kaputa da segnu što niže i to prikriju (...).
Ili pak opis kupanja bolesnog djeteta u "Poslije nesreće": (...) Majka je primila sad ovu sad onu ruku da je opere pa je opet ispuštaše... a gledati onda kako se ta ruka spušta: najprije polagano, pa onda sve brže, dok se mrtvo ne ovjesi; ili kad je umivala onu glavicu zaklopljenih očiju pa je pustila iz ruku, tu glavicu onda vidjeti kako se najprije nagiblje na stranu k ramenu, nagiblje u početku polagano, a već blizu ramena svine se najedamput u vratu pa zatim mrtvo hitro pade na prsi - to gledati Ivanoviću nije lako (...), itd.
Tu, međutim, i prestaju opservacije o realističkim elementima u Leskovarovu djelu. Jer, već u prvoj noveli Leskovar će nam podariti lik junaka koji će se temeljito razlikovati od likova poznatih djela realistički ostvarene proze. Naime, junaci tradicionalne realističke književnosti javljaju se ili kao karakteri u razvoju (ako je romaneskna forma), ili su, bilo kao tipični, bilo kao individualni likovi - netko: oni, dakako, nemaju više herojske crte romantičarskih usamljenih junaka, nago su čvrsto vezani društvenim, političkim i prirodnim zakonitostima života, ali su istodobno, usprkos svemu, raznim preprekama, ipak, u biti, sami nosioci svojih vlastitih sudbina s odredenim i jasnim životnim ciljevima.
A upravo u kreiranju lika, literarnog junaka, Leskovar ostvaruje značajni otklon od junaka kakav se najčešće javlja u realističkoj pripovijesti.
Bez obzira na različitosti izvora iz kojih se formiraju karakteri Leskovarovih junaka: da li je to neka opća filozofska ideja ("Misao na vječnost"), ili socijalni moment ("Katastrofa"), odnosno etički problem ("Poslije nesreće") - ni jedan Leskovarov junak nije nosilac vlastite sudbine, nego su, zbog, kako je to već zapaženo, "sindroma prošlosti" ti junaci zapravo individue bez perspektive, bez sadašnjosti i budućnosti i, što je još važnije, svi oni, iz istog razloga, nose slutnju nečeg kobnog, nepoznatog nešto, što upravlja njihovom sudbinom, a oni to nešto nisu u stanju racionalno dešifrirati i odrediti. Drugim riječima, ni jedan Leskovarov junak nije u biti netko, jer je svakoga od njih usud vezan uz spomenuto tajnovito nešto, što se mišlju ne može osmisliti - a upravo je misao ta koja je neprestano i naglašeno prisutna, bez mogućnosti da je se oslobodi, i u tome leži tragičnost Leskovarovih junaka.
Podsjetimo se: kad je riječ o Đuri Martiću: (...) Njemu nešto nije dalo da odahne, nešto ga uvijek tjeralo da razmišlja (...); Franu Ljubića iz "Katastrofe": (...) nešto teško, jadno neutješno poče (mu) stezati srce (...), a njegovu ženu (...) nešto je usmjelilo i ona ne zna zašto (...), dok Ivanović iz "Poslije nesreće" (...) osjećaše u to vrijeme kako umovanje gubi nad njima svu moć i kako se primiče 'nešto' čemu se on ne može više da otme (...)", itd.
Uopće, u tih junaka Leskovarovih sve je puno tajni, tamnog pesimizma, podmukle noći, tajanstvenog života, "čuvstva razorbe i uništenja" - dok je volja: glupa, slijepa i besvjesna...
Leskovarov junak nije Turgenjevljev "suvišni čovjek": jer on je i te kako aktivan, ali unutar samoga sebe: on je, zapravo, rob svoje misli i tragičnost sudbine njegova junaka nije u odbačenosti iz društva i sredine u kojoj živi, nego u minucioznom, mazohističkom, analitičko-secirajućem razmišljanju o odnosu prema samom sebi.
Koncentriran isključivo na usud pojedinca (sve je drugo u Leskovarovoj novelistici podredeno baš tome), i tu je i temeljni odgovor na ishodište modernosti njegove proze: sažetosti fabule na najmanju mjeru, nerijetke zamjene naracije tehnikom sna, Leskovar piše prozu u kojoj je čovjeka oslobodio praktički "društvene obveze" ali ne na način na koji su to najvećim dijelom činili modernisti - bijegom iz života u izmišljenu, lažnu sliku cjelovitog svijeta, u apstrakciju dostizanja (ali ne i dostignuća!) harmonije, skladnosti i apsolutne ljepote (sjetimo se Matoša i njegovih lirskih novela), u nekakvu "arkadiju"- nego je izabrao treći put, samosvojan, drugačiji i od realističke i većinom modernističke vizije čovjekove sudbine: pobjegao je, istina, i on od realnosti i doživljene banalnosti života, konfliktnih situacija izvanjskog društvenog svijeta, ali i od apstrakcije zamišljenog harmoničnog, nekonfliktnog doživljaja života - u biti neistinitog, pa je konfliktuoznu situaciju i stanje ostavio svojoj unutrašnjosti, svom drugom "ja": njegov put do spoznaje prokletstva misli koja ubija čovjeka, vodi u neminovnu katastrofu, ide od proživljenog ili doživljenog stvarnog fakta u životu bijegom u pokušaj odgonetke prošlog vlastitog ili tuđeg čina: društvenog ili etičkog, moralnog, s upitnikom koji ostaje kao istočni grijeh: ne možeš pobjeći od samog sebe niti zbrisati bivšu realnost. Konflikt se prenosi u dramu unutarnjeg čovjekovog društvenog ustrojstva koje nema snage prevladavanja samom sebi nametnutih, u prvom redu, etičkih prepreka.
U tome je, međutim, i originalnost Leskovarove književne pojave: u ostvaraju takve proze koja niti je direktni sljedbenik tradicije, niti funkcionira na istoj valnoj dužini s ostalim modernistima kojima je mjesto leskovarske provincijalne misli bitnija bila univerzalna emocija.
Post je objavljen 21.11.2008. u 00:04 sati.