Jucer je bio Svjetski dan tolerancije.Rijetki se obaziru na to.Mnogi misle da su rodjeni tolerantni.Tolerancija je jedna od najopterecenijih rijeci.Neki je,zajedno s ljudskim pravima,podizu na razinu apsoluta,sekularnog bozanstva.Neki nece ni da cuju za nju.Vjernici je vecinom(prakticno,ne verbalno)nijecu.Jer ako nije bezbozna,za njih je sinkretisticka ideja.Dovodi u pitanje jedincatost i apsolutnost njihove vjere.Neki"prilagodljivi"vjernici i teolozi-da bi ostali popularni i u dijalogu sa sekularnim svijetom-posvuda ucitavaju toleranciju,i u svete knjige,jer ionako tamo ima"sve".Idu i dotle da i Bogu pripisuju toleranciju kao njegovo vlastito ime ili svojstvo.U biti,svoje,mozda i iskljucivo ponasanje,pokrivaju opcom nedodirljivom frazom.
Kod nas postoji i ono izopaceno,politicko-nostalgicno ucitavanje tolerancije u prosla sretna vremena.Hoce se reci da je tolerancija vladala jedino onda kada su"moji"vladali ovom zemljom,kad je bila"nasa"drzava.Ustvari,to jedino znaci da je tolerancija bila kad je meni i mojima bilo dobro.Takav mit o toleranciji,kao i svaki drugi pogubni mit,ne odumire,temeljio se on na politici,religiji ili umu.I svi pokusaji uredjenja drustva i drzave na principu neke prijasnje,
navodno prakticirane tolerancije-a gdje je u stvari netko bio dominantan i privilegiran,a drugi potcinjen i uskracen-proizvode nesagledive nevolje.
Tolerancija i s njom povezani pluralizam iznikli su kao sekularna politicka nacela za uredjenje drustva,i to iz konteksta europskih vjerskih ratova XVII stoljeca,te su se kroz prosvetiteljstvo,liberalizam i moderne demokracije XX stoljeca formirali kao ustavni principi drustvenog ponasanja.Pluralizam i tolerancija nastaju dakle kao rjesenja nasuprot vjerskim sukobima i istrebljenjima,odnosno kao rjesenje za konflikte u kojima netko ima pretenziju nametanja apsolutne istine,sto onda ukljucuje i drzavni ateizam kakav nam je poznat iz prijasnjeg sustava,ali i svaki individualni dogmatizam.
Skloni smo,naime,netoleranciju vise vezivati za kolektive,kod nas za nacionalizam i iskljucivost religioznih kolektiva.No sve iskljucive i netolerantne kolektive prati podivljali i zatvoreni individualizam pojedinaca,kako onih unutar tih kolektiva,tako i onih koji se kroz netoleranciju,izmicu svakom pripadanju.Netolerantni individualisti misle da ih uvijek netko gura onamo kamo oni ne pripadaju.
Neki teoreticari razlikuju pasivnu i aktivnu,formalnu i neformalnu toleranciju.Za nas u BiH nasusno je potrebno najprije priznati pluralnost nasega drustva kako na razini nacionalnoga,religijskoga,svjetonazorskoga,tako i na razini drugih razlika,pa i onih subkulturnih,i uz to se,na podrucju javnih odnosa,odreci svake vrste pretpostavljene nadmoci i savrsenstva.Tek priznavajuci i tolerirajuci razlike,otvara se mogucnost zajednickog zivljenja.
Pravo na vlastitu razliku uvijek je vezano uz odgovornost za razliku drugoga.Put prema skladnijem pluralnom drustvu nema za cilj imaginarno jedinstvo,nikakvo nasilno svracanje na svoj put,vjeru ili ideju,nego napustanje svake takve pomisli.Istodobno,put prema skladnijem drustvu nema za cilj ni anarhiju razlika.U kontekstu tolerancije to znaci da tolerancija nikada ne moze biti cilj odnosa,ni onih najblizih-medju prijateljima i u obitelji-ni onih na razini vecih zajednica,drzave i drustva.Ondje gdje se tolerancija uspostavlja kao cilj,kad-tad dogodit ce se razlaz,pakao ili rat.Iskusili smo da prakticiranje tolerancije kao cilja dovodi do etnickoga nihilizma,nemoralnih i katastrofalnih odluka sto se ugnijezdilo u plosnoj politickoj korektnosti,odnosno u cinizmu i egoisticnoj obrani partikularne pozicije(moci i udobnosti!)po kojoj su svi u konfliktu jednaki.U konacnici,tolerancija kao cilj proizvodi nesnosljivost jer joj je svatko,i kolektiv i pojedinac,osobito s moralnim stavom,najblaze kazano,opasnost.
Smisao tolerancije nije dakle u njoj samoj.Ona je pretpostavka i polaziste,metoda do visega cilja koji nadilazi svaku stranu i svaku poziciju u sukobu.Tolerancija je atmosfera,dijaloska gostoljubivost,odgovornost za drugoga i izniman napor da se drugoga shvati iz njega samoga i kad je on u krivu,da mu se i oponira,s njime polemizira ili sukobljava ali iz perspektive dobra i s ciljem dolaska do istine,postivajuci cinjenice,logiku i kontekst.Tolerancija uvijek ukljucuje ljudsku nesavrsenost,konacnost i patnju koje su zajednicke svima,te pretpostavljaju slobodu,istinu i pomirenje kao cilj svima.Zato je drustvo u kojem nema ili se ne trazi tolerancija kao metoda krajnje netolerantno.
("Oslobodjenje")
Post je objavljen 20.11.2008. u 14:08 sati.