Pere me blues...
Na svu ovu političku i gospodarsku situaciju. Na situaciju na mom tekućem (i šire) koji ne obećava lagodnu budućnost...
I našu firmu zapuhnuo val Sanaderovih zabrana. Ili dobar izgovor poslodavca da se zabrani jednim dekretom sve što narod veseli. I šire. Sve što su mislili da je trošenje novaca bezveze, ali zbog inih razloga nisu mogli baš tako prekinuti neke tradicije....
Nije da se nismo ponašali (sad govorim i za vlastitio domaćinstvo) malo previše oholo. Može se tu štošta ušparati. Doduše, još uvijek sam mišljenja da nije voda stigla do grla, a mi svi se ne možemo preko noći pretvoriti u one Oprah-ine multimilijardere koji su novce ušparali na kućnom buđetu, brojeći svakom članu domaćinstva zrna riže...
O da, imamo mi šparne žarulje, pazimo na struju, vodu, plin, gorivo. Kupujemo Hrvatsko (gdje je to god moguće, dok mi pod Hrvatsko ne uvale kineski grah i talijanske rajčice), kupujemo manje brandiranu robu i robu velikih robnih marki...
Pazim već sad što ću i kome kupiti za Božić. Ove godine sitnice. Nema razbacivanja. Ne očekujem nikakav poklon...
Već više godina pazimo na količinu hrane i kolača za blagdane. Ne vidim zašto se treba nakuhati i napeći sila toga, koja se poslije baci. Tako da tu nema promjene. Da sam to prošli godina zvala "razumom", a sada će biti neka "surova stvarnost" - pa će zvučati jadno - to mene brine.
No, na sve to - ovo je inače bio moj najljepši dio godine. Polako se u trgovinama čuje Jinglebell i razmišlja o radosti božićnih blagdana.
Ove godine mi je sve to bljak...
Post je objavljen 20.11.2008. u 07:04 sati.