Ponekad je lakse kada vlastiti idiotizam zamjenite sa avanturizmom. Barem se bolje osjecate.
Kada imate 22 godine, zensko ste i odlucite sasvim sami putovati vlakom preko citavog Balkana, tu vise nema razmisljanja. Jednostavno ste idiot...
Vec od samog pocetka sve je krenulo krivo. Vlak za Beograd je kasnio gotovo 2 sata. Sjedila sam na peronu na koferu i jedino sto mi je kroz glavu prolazilo bilo je - idi doma, imas jos vremena!!!!
Ipak sam se ukrcala u vlak. U Beograd sam stigla oko ponoci i prespavala kod prijatelja. Zapravo ne bih mogla reci prespavala jer se toliko rijetko vidimo da smo pricali citavu noc.
Vlak iz Beograda za Istanbul je trebao krenuti u 8 i 40. U 8 i 30 stajali smo na peronu i pricali. U 8 i 40 i dalje smo stajali na peronu i pricali, razlika je bila jedino u kulisama - jedini vlak za Istanbul tog dana se polako, ali sigurno udaljavao. Cak i oni koji me jako dobro poznaju zapitat ce se iz kojeg sam ja razloga dolazila sve do Beograda da bih stajala na peronu i gledala vlak za Istanbul kako odlazi iako sam dosla na vrijeme?
Imam jako dobru ispriku. Valjda... Prijateljb iz Beograda je rekao da vlak s dva vagona jednostavno nije dovoljno velikih dimenzija za vlak koji vozi na relaciji Beograd-Istabnul, a taj vlak ionako uvijek kasni... postalo nam je sumnjivo kad smo vidjeli da 'vlak koji nije moj' odlazi tocno u isto vrijeme kad i moj vlak.
Oborili smo sve rekorde trcanja s ruksakom, koferom, vrecicama... potom i rekorde u nalazenju taksija... taksist je preksio vjerojatno sve prometne propise koji su ikada postojali... ali eto, stigla sam do iduce stanice prije vlaka i uspjela se ukrcati. Da barem nisam...
Posto nisam spavala citavu noc, a dobro je poznato da jedna osoba mog stupnja neodgovornosti tjedan dana prije puta ne spava jer jednostavno imaprevise toga za obaviti (a opet nekim cudom ne obavi nista), uzela sam kupe za spavanje i probudila se tamo negdje usred Srbije...
To je jedan od razloga zasto sam isla vlakom. Doduse krenula sam 3 dana ranije, no u ta 3 dana sam nadoknadila citavih tjedan dana nespavanja. Drugi razlog je naravno taj da me put do Eskisehira kostao sveukupno 100 eura. Avionska karta samo do Istanbula bi bila 300 eura. Razliku uvijek mogu potrositi za... pa jos jedno putovanje, naravno! Za svega 2 i pol tjedna idem u Wuppertal, Njemacka. No koga briga, zapravo. Vratimo se mi u srediste Srbije...
Nakon sto sam se naspavala citala sam knjigu koja zapravo nije mogla biti prikladnija - 'Pravi se da ovo nisi vidio'... Kada sam prvi put procitala tu knjigu imala sam neodoljivu zelju da i ja malo radim gluposti. Ovaj put sam je citala usred izvrsavanja te svete misije...
Nakon izmjenicnih perioda spavanja i citanja odlucila sam malo izvidjeti situaciju u vagonu.U kupeu do mene bio je par iz Zagreba koji je preko Istanbula putovao na Tajland (plan za skoru buducnost), na samom pocetku je bio kondukter iz turske koji je natucao Ruski i setao se po vagonu u kratkim hlacama (istina, grijanje u vlakovima je prejako), a na samom kraju vagona je bio neki decko koji uopce nije izlazio iz kupea.
Sve dok nije odlucio doci do mog kupea da pita dal mu posudim knjigu jer je vidio da citam. Posudila sam mu knjigu i ocekivala da ce otici, no on je samo priznao da ga moje knjige uopce ne zanimaju i da je zapravo htio razgovarati samnom jer sam mu se od svih ljudi iz vlaka najvise svidjela (a stvarno je imao ogroman izbor...).
Prvih pola sata sam ga slusala sa zanimanjem i sudjelovala u razgovoru. Iduca 4 i pol sata sam napadno zijevala, gledala na sat i uporno ponavljala da mi se spaaaaavaaaa... Ne moram niti napomenuti da sam ga slusala sa podjednakim zanimanjem kao i kloparanje vlaka. Ako ste sami u valku naputu koji traje 24 sata i obrati vam se osoba u narancastom s jednim dugim pramenom u inace kratkoj kosi... jednostano se pravite da pricate Madzarski. Nitko ne razumije Madzarski, a vjerujte, nitko si ne zeli priustiti petosatni monolog o Krishni. Osim toga, taj bezobraznik mi je rekao da sam osoba izuzetne inteligencije i srednje ljepote. Mozda sam povrsna, ali citav zivot sam zeljela da bude obrnuto.... Jos je kao procjenu moje dobi spomenuo broj 35! Nakon toga sam mu dala do znanja da ja neodgodivo idem spavati i da bi bilo lijepo od njega da se trenutno izgubi iz mog kupea...
Na granici Turske i Bugarske mom vlaku se prikljucio vagon iz Bukuresta u kojem su bili Flavia, Bob, Petrus i Sebi, moji najdrazi Rumunji (i gotovo jedini koje poznajem).
Nasli smo se tek u Istanbulu jer su svi vagoni zakljucani pa se ne moze prelaziti iz jednog u drugi.
U Istanbulu smo cekali da netko dode po nas i uputi nas kako da dodemo do kolodvora koji je na azijskoj strani i s kojeg polazi vlak za Eskisehir.
Ovaj put nisam vidjela puno od Istanbula, samo sam se propisno smrznula na katamaranu kojim smo presli Bospor.
Na kolodvoru nas je docekala prilicno losa vijest - sva mjesta u iduca 3 vlaka su popunjena i u Eskisehir mozemo stici tek vlakom koji krece u 11 navecer, a stigli bismo drugi dan ujutro.
Odlucili smo da idemo u prvi slijedeci vlak i da cemo, ako bude potrebno, stajati. Pokazalo se da vlakovi u Turskoj uopce nemaju obiljezena mjesta i da su osobe koje rade na zeljeznickom kolodvoru maloumne.
Nakon vise od 30 sati u vlaku, jos 6 sati nije predstavljalo bas nikakav problem i vrijeme smo kratili prepricavanjem svih novosti od zadnja 2 mjeseca koliko se nismo vidjeli.
Kad smo bili na sat vremena udaljenosti od Eskisehira, the Turak je zvao da se uvjeri da li stvarno dolazim :D
Iako je ovaj put bio pomalo traumatican, osjecala sam se sretno jer je zvao i nisam niti sekunde pozalila sto sam morala cuti sve tajne Krishna religije (ili kako god). Ne znam niti sama kako sam odjednom dosla od faze - draze mi je spavanje od njega do - trpit cu i Hare Krishnu samo da dodem do njega. I u tom trenutku stvarno mi je bilo drago sto se vec u Zagrebu nisam okrenula i odustala od svega...
A onda je vlak stao. Tih sat vremena sto je stajao iskoristila sam da naucim Sebija kartati remi. Prilicno dosadna igra ako se karta jedan na jedan. Uskoro nam je dosadilo i odlucili smo saznati zasto stojimo usred nicega, pogotovo zato sto smo prakticki proveli vec dva dana u vlaku i od cilja nas dijeli jos sat vremena.
Nakon nekih 2 i pol sata svi putnici vlaka su se udruzili i uspjeli zajednickim snagama sloziti recenicu na engleskom. Doduse, nije bas bila razumljiva, ali barem su si dali truda. Kvar na elektricnim instalacijama....
Kad smo vec izgubili svaku nadu, vlak je koncno krenuo! I vozio punih pet minuta.
Nakon jos jednog sata stajanja i nakon puno truda i muke od strene nasih turskii suputnika nesklonih stranim jezicima, objasnjeno nam je da se ispred nas dogodila teska prometna nesreca... Trebali smo izaci iz vlaka i cekati autobuse koji ce nas odvesti u prvi slijedeci grad gdje cemo morati pricekati novi vlak.
Kada smo usred nicega sjedili na koferima i cekali da se probudimo iz te nocne more, jedino sto me sprecavalo da ne pocnem histericno plakati bila je cinjenica da sam ziva. Mogla sam biti u tom vlaku ispred nas (tada srecom nisam znala da je taj vlak prevozio drva, a posto ja nisam drvo tesko da sam se mogla naci u njemu)...
Nakon jos jednog sata cekanja autobusa, pa voznje od pola sata, pa jos sat i pol cekanja drugog vlaka, pa jos sat vremena voznje vlakom, konacno smo dosli u Eskisehir.
Zapravo, uvijek sam mislila da cu u taj Eskisehir doci u velikom stilu... ako ste pazljivo citali, mozete samo zamisliti kako smo svi skupa izgledali nakon te 'pustolovine'...
Ali nakon sto sam se oprala, presvukla i nasminkala, to je sve bilo iza mene. A tjedan dana razmjene ispred mene :))
Post je objavljen 19.11.2008. u 18:50 sati.