Lagao bih kada bih vam rekao da je Maputo jedan od najljepših gradova koje sam posjetio, Nije čak ni lijep. Prljav je i vruć, s vrlo visokim postotkom vlage u zraku. Po cijelom gradu strše komunistički stambeni i poslovni blokovi, a između njih skrivena koja kolonijalna zgrada, oboje u jako jadnom stanju. Ono što me se dojmilo u Maputu i što će me zadržati vjerovatno još dvije noći jest njegova pozitivna i, unatoč činjenici da je riječ o gradu s gotovo milijun stanovnika, usporena atmosfera. Obični ljudi na cesti su dobronamjerni i u niti jednom trenutku se ne osjećam ugroženo. A možda na kraju krajeva mi se sviđa ovaj grad zbog portugalskog jezika. Uvijek sam bio slab na romanske jezike i nekako sam se uvijek u romanskim zemljama osjećao gotovo kao kod kuće pa bila to Španjolska, Portugal, Rumunjska ili Mozambik. Španjolski mi je poput materinjeg jezika. Ponekad uhvatim sebe čak razmišljajući na španjolskom. A portugalski sam učio jedan semestar u školi za strane jezike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bilo je to pred 7-8 godina i mislio sam da sam već zaboravio ono što sam naučio taj semestar. Mozambikanci, poput ostalih naroda romanskog govornog područja, jako loše govore strane jezike. Razlog tome djelomično leži i u činjenici da su strane serije i filmovi na televiziji sinkronizirani pa zapravo Mozambikanci rijetko dolaze u kontakt s izvornim jezikom. Zaključak – engleski jezik ovdje baš i puno ne pomaže. Hvala Bogu, portugalski nisam zaboravio i bez problema se sporazumijevam s taksistom pred hotelom. Taksija je u Maputu jako jako malo i obično samo stoje pred dva-tri bolja hotela u gradu i na još možda dva-tri druga mjesta. Čovjek se dosta nahoda ne bi li našao jednog.
“Preciso ir na embaixada da Sambia. Cuanto costa isso?”, pitam taksistu.
“200 meticais.”
Zaključujem da je cijena razumna. Stvar je u tome da taksiji u Maputu nemaju taksimetar pa je poželjno uvijek unaprijed pitati i dogovoriti se za cijenu. Ja nakon dva puta zaključujem da su ovdašnji taksisti među najpoštenijim taksistima na koje sam naišao na svojim putovanjima pa više ni ne pitam. Problema nema.
Zambijsko veleposlanstvo smješteno je u, što bismo mogli nazvati, gornjem gradu. Taj gornji grad zove se Polana i udaljen je nekih desetak minuta vožnje od donjeg grada, odnosno tzv. Baixe. Polana je četvrt dugačkih i širokih avenija, omeđenih drvoredima i palmama. Tu se nalaze sva veleposlanstva koja postoje u Mozambiku u najčešće ogromnim vilama, a uz veleposlaničke vile smještene su vile bogatijih Mozambikanaca. Tu je i najskuplji hotel u gradu – Polana Hotel. Ukratko – pet zvijezdica i nekih 250 dolara po noćenju. Par koraka od hotela je Polana shopping centar, najpoznatiji u gradu, ali mali i nezanimljiv nakon onih shopping grdosija po Južnoj Africi. Shopping centar je samo mjesto za naići na rijetke bijelce koji su nakon mozambikanske nezavisnosti 1975. godine odlučili ostati u Mozambiku. Bijelaca je danas samo 1% od ukupnog stanovništva Mozambika čija brojka prelazi 17 milijuna. Toliko je veliki natalitet da se procjenjuje da će Mozambik do 2020. godine imati već 30 milijuna stanovnika.
“Teta, ja bih htio vizu za Zambiju.”, kažem ja, dobro, ne baš tim riječima, teti na šalteru zambijskog veleposlanstva.
“Čiju putovnicu imaš?”, pita ona mene.
“Hrvatsku.”
“Hrvatska, Hrvatska...”, traži ona po papirima i pronalazi Hrvatsku na jednom: “Hrvatska ne treba vizu za Zambiju. Ovdje piše.”
“Aha. Ali u Pretoriji su mi rekli da treba i da bih trebao čekati podosta dana.”, razmišljam ja, ali ništa ne govorim. Ne želim spominjati Pretoriju i navodnu potrebu za odobrenjem iz Lusake.
“Ma pitat ću ja konzulicu.”, kaže mi ona na moje inzistiranje da bih ja radije imao vizu u putovnici.
Konzulica je na sastanku i dogovaram s tetom na šalteru da se vratim za sat vremena. U međuvremenu će ona sve istražiti.
Iskorištavam priliku da otiđem do još dva veleposlanstva – malavijsko i zimbabveansko. Niz istu aveniju spuštam se do malavijskog. Traže 100 dolara za vizu i bila bi gotova za 48 sati, “...osim ako se 'dogovoriš' s mojim šefom. Onda može i ranije.”, kaže mi službenik na malavijskom šalteru.
Hvala, ali malavijska se viza bez problema može dobiti na granici za nekih 20-30 dolara pa mi ne pada na pamet plaćati 100 i više dolara ovdje u Maputu.
Zimbabveansko veleposlantsvo teže pronalazim. Lutam po avenijama od kojih svaka druga ima ime nekog diktatora: Avenija Mao Tse Tunga, Avenija Kim Il Sunga, Avenija Juliusa Nyererea (tanzanijskog diktatora), Avenija Salvadora Allendea, Avenija Vladimira Lenjina... Dodajmo tome i one Karla Marxa i Friedricha Engelsa u donjem gradu ili Trg Roberta Mugabea i moj dojam je da su Mozambikanci slabi na svjetske diktatore. U niti jednom gradu još nisam naišao na toliko ulica i trgova upitna imena.
No, vratimo se na Zimbabve. Veleposlanstvo je u jednoj posve sporednoj ulici. Nalazim ga, ali samo da bi mi rekli da bi mi vizu mogli izdati, ali da se dugo čeka. Koliko, ni sami ne znaju. Kažem da mi samo treba za tranzit prema Livingstoneu u Zambiji.
“Onda traži na granici. Objasni policajcu i nešto mu daj i moći ćeš proći preko Zimbabvea!”, kažu mi u veleposlanstvu. Moram dobro razmisliti što napraviti.
Vraćam se u zambijsko veleposlanstvo.
“Da. Treba ti viza.”, kaže mi sad ista ona teta i daje mi dva formulara da ih ispunim: “Dođi po vizu sutra.”
Sjetim se ja da je sutra neradni dan ovdje u Mozambiku jer imaju neku vrstu općinskih izbora pa je zamolim da li može nekako ubrzati.
“Hrvatska je u Europskoj Uniji.”, kaže teta i u rukama okreće moju putovnicu u koricama Europske Unije: “Može onda i danas popodne. Dođi u tri sata. Čekaj, ne znam koja je cijena za Hrvatsku. Ovdje piše da Portugal plaća 25 dolara. Portugal je isto u Europskoj Uniji. Onda i za Hrvatsku valjda košta 25 dolara.”
Plaćam i odlazim osjećajući da mi se ponovno sreća smješi. Bog blagoslovio ove korice Europske Unije!
Vraćam se u hotel ne bi se još jednom otuširao. Vani po cijeli dan pada kiša, a vlaga je nepodnošljiva. Cijelo vrijeme mi je odjeća priljepljena za tijelo. Jedva čekam plažu.
Malo iza tri natrag sam u “Zambiji”.
“Izvoli.”, daje mi teta putovnicu sa zambijskom vizom na 30 dana u njoj: “Sretan put!”
Iznenađuje me kako ova zambijska veleposlanstva imaju različite uvjete. Jer četiri sata u Maputu nije ni približno isto kao 21 do 30 dana u Pretoriji.
Ponovno natrag u hotel na još jedno tuširanje. Ovo već postaje frustrirajuće. A nemam više ni suhe robe. Sva je mokra bilo od koše bilo od znoja.
“Vedrane, što radiš u Africi?!”, pitam se. Ipak ja više volim hladnoću i snijeg. Oduvijek sam volio.
Oko osam izlazim jesti. Mozambik je poznat po dobroj kuhinji, a posebice ribi. Ručao sam danas u Cafe Continental, jednoj od institucija Maputa, koja je smještena nedaleko mog hotela Tivoli. Tu je već preko 100 godina. Ručao sam riblji file s kuhanim krumpirom i povrćem, gdje je prevladavao kupus. Druga institucija ovoga grada je Feira Popular, također nekih 300 metara od hotela. Ovo je ogroman prostor omeđen zidom unutar kojeg se smjestio zabavni park (nažalost danas skoro pa zatvoren) te čitav niz restorana razne kuhinje. Odlučujem se za “O Escorpiao” koji se spominje u oba moja vodiča. I dobro i obilno jedem. Nakon odlične guste juhe od škampa (s pravim škampima u njoj) te velikih komada grilovanih lignji i pečenih krumpira te lokalnog piva 2M i boce vode, više u mene ne staje i tražim račun. Jedina loša strana Mozambika jesu njegove cijene koje su dosta visoke ako se uzme u obzir da je riječ o jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu gdje je nezaposlenost oko 40%. Sada se ja pitam isto kao i moji Španjolci kada dođu na odmor u Hrvatsku: “Pa kako uz ovakve cijene, a niske plaće i visoku nezaposlenost, ovi preživljavaju?” Za informaciju, ručak ili večera će uvijek biti barem 12 eura, šalica kave dođe oko 2.
Na izlazu iz restorana zaustavlja me policajac: “Putovnicu molim.”
“Nemam putovnicu. U hotelu mi je. Tamo dolje. 300 metara.”, pokazujem mu hotel i dajem mu osobnu. Nisam htio po noći nositi putovnicu ni previše novaca u slučaju da naletim na neke kriminalce. A čini se da su najveći kriminalci u ovoj zemlji policajci. Lonely Planet upozorava na njih. Imaju niske plaće pa često zaustavljaju turiste po ulici i traže novac u zamjenu da ih puste na miru.
“Ovo ne valja.”, kaže mi policajac mašući osobnom pred nosom: “Idemo u policiju!”
“Idemo.”, i krenemo mi polako niz ulicu, u suprotnom smjeru od hotela. Očekujem ja da će me iza ugla tražiti da mu nešto dam. Ali ni u ludilu. Spreman sam ne pokleknuti. Ovaj od mene neće dobiti ni cent. Tražit ću da pričam s njegovim šefom. Vidjet će on.
Ali taj scenarij se nije ostvario. Ljudi pred restoranom, svi lokalci, što konobari, što taksisti, što perači autiju, njih desetak, počelo se derati na korumpiranog policajca:
“Pa kako možeš biti takav. Čovjek je tu u hotelu. Išao je samo večerati. Baš si đubre.”, počeli su vrijeđati ga: “Ovakvi kao ti samo stvaraju lošu impresiju o našoj zemlji. Što li će on reći doma o Mozambiku! Sram te bilo!”
Obični Mozambikanci zaista žele da Mozambik uspije. Dosta je bilo skoro 20 godina rata i bijede. Mozambiku je napokon krenulo i obični ljudi to ne žele uništiti.
Počinju tražiti njegovo ime i ime njegovog šefa. Mislim da će ga linčovati. Možda ga kasnije i jesu, ali nisam saznao kako je završilo jer me policajac pustio s osobnom dok su ljudi i dalje navaljivali na njega, a ja ubrzanim korakom krenuo put hotela.