Marketing
Prva noć sa njim...
I dalje kolumniram na sajtu www.roditelji.hr
Ovdje je osvrt na ono na što sam bio ponosan neki dan!!!!
By ribafish
Nakon rastave sam bio par mjeseci u totalnoj komi.
Kao i svako glupo povrijeđeno muško počeo sam pit i lajat intimu svakom tko bi platio pivu.
Kad sam ja počeo plaćati pivu da ljudi slušaju moje prljavo rublje, shvatio sam da sam idiot.
To je trajalo tri mjeseca.
Uglavnom se takve priče završavaju da muško pokupi prvu ženu s ulice, napravi joj troje djece i ode se pravit važan vozeći ih u kolicima pod prozorom od bivše.
Misleći tako da joj se osvetio i da će to nju jako zaboljeti.
A ni ne sluti da nije u pravu.
Druga frakcija se prepusti lokanju i plakanju.
Treća odluči napraviti radikalni zaokret.
Nešto poput puta oko svijeta s ruksakom i debelom praznom bilježnicom.
Koja će nakon godine dana biti puna.
Ja sam odabrao četvrtu, iako si nikad neću oprostiti što nisam imao dovoljno muda prodat Clia, stavit pinklec na rame i pisat pisma Junioru iz Luande, Christchurcha, Ushuaije, i vratiti se umoran i sretan, spreman da do kraja života budem sto posto samo njegov i pričam mu brdo priča...
Al bi me za tu godinu vjerojatno zaboravio.
Dakle, nije ni to savršeno...
Pa sam tako digao stambenu, digao kredit, posudio nešto para, uzeo i ono što čuvam za grob i sve uložio u adaptaciju 60 godina starog stana.
Majstori me odraše i prevariše, ispao sam glup i naivan, na kraju sam sam ispravljao ono što su sfušali, ručno farbao drvenariju i zaključio da mi unatoč iscrpljenom budžetu fali još cca 18 vitalnih stvari da bi dom bio dom.
I da mi kupaona zgleda ko sadržaj one kutije s početka Ace Venture, ali nevermind.
Svaki mjesec-dva se nekaj ušpara i slažemo golemu puzzlu.
Ono što je bilo najbitnije – soba za Juniora je gotova!
Fali još obećana strunjača (ne stane), vreća za boks i švedske ljestve, od kojih sam ipak odustao jer su zidovi rađeni od pijeska, prašine, suspermice i prhuta pa i slike vulgaris vješam s kilom gipsa u ljevici.
Pet mjeseci patnje s majstorima i život pod najlonom u prašini zamijenila je vedra stančuga u kojoj još fali plazma, tepih, dva špigla, veliki ormar, linija i jači usisavač – i sad konačno, debi s Juniorom
By ribafish
i njegovo prvo spavanje kod mene.
Kako će se prilagoditi, hoće li mu se svidjeti...
Dogovorili smo se za prespavljivanje jedan dan u tjednu.
Došao je i taj dan.
Moram naglasiti da je nivo komunikacije između majke mog djeteta i mene kad se ne radi o našem nasljedniku kao komunikacija Gandhija i Rojsa.
Ali kad se radi o Roku, to je gotovo savršeno.
I Rok je stvarno bio sretan kad je vidio svoju novu sobu.
Tako da je rekao da bi on spavao na tepihu (s nacrtanom cestom, pumpama, garažama, svim živim).
Ali kako još ipak spava s mamom, tako će spavati i samnom.
Uspavati trogodišnje dijete podrazumijeva da nakon toga nećeti imati ni volje ni snage ni oprati suđe, a kamoli odraditi fuš.
Skidanje i oblačenje pidžame uz jednu epizodu Tomice, pranje zubi uz drugu.
Zašto mu je, o zašto taj iritantni Tomica prirastao srcu, taj grozan, nemio, težak i tmuran neduhovit crtić od kojeg ga bez ljutnje mogu odvojiti samo hrana i drveni te pravi vlakovi?
Zašto ne voli tekme ili barem Duška Dugouška ili Spužvu Boba.
Jedva čekam da malo naraste pa da zajedno gledamo Simpsone i još kasnije Futuramu...
Ali ipak - Tomica.
Završava druga epizoda, gasim telku.
U biti sam spreman na još jednu, ali fintiram, stari blefer.
Nagodba za treću (ali to je zadnja!) nakon par lažnih suza.
Gašenje zaozbač, lažne suze i tata od kamena.
Tri knjigice.
Dvije o Tomici, naravno.
Jako me nerviraju te preskupe i pretanke kartonske knjige o Tomici koje su u biti sažete epizode crtića i iz kojih nitko živ ne može skužiti o čemu se radi osim ako nije gledao originale, što dovodi do neugodnih situacija kad Rok pita kako je nastao odron i sl.
Slijedi bajka.
U biti skraćena verzija Pepeljuge pomiješane s Karamazovima i nečim stotim, jer je već desetka, a ja čim dotaknem krevet lagano tonuckam u san.
I samo što nisam...
„Tata ja bi kruha“
Ne sad, sine, molim te, govorim u sebi, evo mi skoro slina drijemalica curnula niz obraz...
„Nemere, sad si ubio mandarinu i dukatino, kasno je a i oprali smo zube!“
„Ja bi kruhaaaaaaeeee...“
Mojih 17 kila sinetine ima pakleno jake nožice koje koristi za trzanje i mlaćenje starog oca tamo gdje je opako načet sjekutićem vremena.
Tostiram omanju šnitu kruha dok mi se pobjednik cereka i skakuće po kuhinji onako flafast i bespomoćan, razvučenih rukava.
Al četkicu neće izbjeć!
Sjeda za stol, žvaće i tada se događa zlo.
Krajičkom oka skuži na polici kinder-jaje.
Ko mi kriv kad nisam još vrata ugradio, ili barem zavjesu...
Damn...
Hiljadu mu doboša Darkvuda...
Ne u Pandorinu kutiju.
Ne čokoladu prije spavanja – neće zakrmit još dva sata kad mu prokulja krvca...
„Tata, (trept, trept, najnježnije na svijetu) ja bi jaje!“
„A ne. Nema šanse. Nema i gotovo, kasno je, idemo spat!“
Pet minuta kasnije po ustaljenom scenariju s restrikcijom Tomice ipak nekako postižemo konsenzus da Rok uzima igračku i iznenađenje, a čokoladu kad se probudi.
«Ali čokolada kad se probudim!»
«Može, Rok, imaš moju riječ!»
Pa se igramo sa Sanjom iz Jurića po krevetu, brrrrm, brrrm...
I onda knjigica.
„Rukaaa!“ – jasan znak da se, dok se čita knjigica – mora držat ruka ispod glave.
Ruka vrlo brzo utrne, ali prioriteti su prioriteti...
To što ću kad Junior zakrmi još tri minute sa sobom vući obamrlu granu punu termita umjesto desnice, to nije tolki bed...
Kraj treće knjigice, laku noć, laku noć, pusa, pusa, ja stišćem fige, Junior se malo trza ali nakon pet minuta tone u san.
Uz 36 buđenja i prevrtanja i nožica u bubreg te izvlačenje tatinih ušiju i kapaka (ne bih mu htio biti akter sna, i Sefoa bi namlatio...) konačno mi zvoni alarm na mobu.
Tiho ga kušnem u čelo (Roka, ne mobitel), i izvučem te napravim doručak i spakiram sebe za posao i njegov ruksak za vrtić.
On i dalje krmi snom pravednika, razbacan ko legići posred sobe.
By ribafish
Strah me od buđenja.
Hoće tu i tamo zaplakat, valjda ne kuži kaj je san a kaj java...
Skupljam svu hrabrost svijeta, liježem kraj njega, zagrlim ga, dam pusu u obraz i kažem tiho:
«Rokatinsky, pa dobro ti jutro!»
...
Kraj potražite na www.roditelji.hr
Post je objavljen 19.11.2008. u 10:19 sati.