.
Znanstvena zajednica ih ne čuje
Nova rješenja u pravilu teško brzo prodiru. A što mjere scientometrijski pokazatelji? N. Raos uočava: »Ako netko voli tjerati modu (scientometrijski pokazatelji), neka mu bude....
Znanstvena zajednica ih ne čuje
Zgoda je stara, možda i dva desetljeća. Letim iz Frankfurta u Düsseldorf. Prvi put Messe Düsseldorf organizira ekskurziju za novinare časopisa koji prate područje plastike i gume. U zrakoplovu je samo šestoro putnika. Čitam jedan časopis. Pročitao sam vijest da je jedna balerina dobila nagradu. Usprkos tome što se ne uklapa u postojeće trendove.
Te sam se zgode prisjetio čitajući jedan od onih komentara vrhunskog popularizatora prirodnih znanosti u Hrvatskoj Nenada Raosa, kada na općoj razini uočava probleme.
U članku »Astronomija« (Kemija u industriji 10/2008.) Nenad Raos opravdano uočava da je trenutačno vodeća znanost scientometrija. Stara samo nekoliko desetljeća. Nekada se doprinos znanstvenika mjerio izvornošću rješenja. Danas scientometrijskim pokazateljima.
Nova rješenja u pravilu teško brzo prodiru. A što mjere scientometrijski pokazatelji? N. Raos uočava: »Ako netko voli tjerati modu (scientometrijski pokazatelji), neka mu bude.
No, to ne znači da u znanosti nema problema koji izmiču pozornosti šire znanstvene zajednice. Netko se i takvim problemima treba baviti, jer ako svi istražuju isto, teško da će se otkriti nešto istinski novo, nešto što pokreće znanstvene revolucije«.
Što to ima veze s balerinom? Ona je dobila nagradu za svoje odstupanje od modnih trendova u baletu. Krenula je svojim putem. Kažu, ona je avangardna.
Scientometrijski pokazatelji određuju trendove, ali u njima nema mjesta za istinski nove vrijednosti. Teško je kretati se izvan znanstvene mode. Nemaš radove u časopisima koje svojom vlastitom politikom izabire komercijalna baza podataka, nisi citiran. Dakle - nisi uspješan. Ne postojiš.
Nenad Raos nije jedini koji razmišlja na opisani način na ovim prostorima. Postoji nekoliko pojedinaca. Ali zbog takvih pogleda nisu u trendu, pa ih znanstvena zajednica ne čuje. Odnosno, ne želi čuti.
Igor Čatić
Vjesnik, 2008-11-07
Objavljen tekst je uz odobrenje Igora Čatića
-----------------------
Zašto napadi na plastične vrećice
Već godinama Internetom kruži tekst o mojoj sretnoj generaciji. Jednom bi ga trebalo u cijelosti objaviti u medijima. Ovdje samo poneki naglasak iz teksta »Čestitamo Generaciji«. »Čestitaju mi što sam još živ…
Vjesnik, 6. listopada 2008.
Zašto napadi na plastične vrećice
Novinari u hrvatskim medijima iznose djelomično točne podatke o plastičnim vrećicama i pristaju biti prenositelji interesa globaliziranoga kapitala koji iskorištava siromašne
IGOR ČATIĆ
Što povezuje Frankfurter Allegemeine Zeitung, Glas koncila i Vjesnik, odnosno Dubrovnik i činjenicu da na najdubljem mjestu na Jadranu ima najviše plastike? Zašto novinari u hrvatskim medijima iznose djelomično točne podatke o plastičnim vrećicama i pristaju biti prenositelji interesa globaliziranog kapitala koji iskorištava siromašne?
Sada je jasno. Usprkos velikom naporu dviju novinarki na stranicama ovog lista da unište ugled plastičnih, preciznije polietilenskih vrećica s ručkama, rezultati ankete objavljeni 26. rujna 2008., glasajući sa 76 posto za plastične vrećice, jasno je što misli pučanstvo o prednostima i nedostacima takvih vrećica. Drugi put u posljednjih godinu i pol dana. Ali usprkos tome, M. Stublija ima podnaslov »Plastične vrećice izrazito su opasne za okoliš« (Vjesnik, 27. i 28. rujna). One nisu opasne za okoliš, one ga onečišćuju neodgovornošću ljudi. Pitanje glasi, zašto tri dana uzastopce na stranicama jednog uglednog dnevnika napad na plastične vrećice? Čitaju li neki novinari Vjesnika vlastiti list. Zapravo, nema potrebe ponavljati argumente opravdanosti uporabe plastičnih vrećica. Koje poslije osnovne uporabe upotrebljavam za pakiranje cipela kada idem na put, spremanje vlažnog sklopivog kišobrana, odlaganja odjeće po završetku sezone u ormare, sakupljanje plodova zemlje i konačno, za odlaganje smeća. Je li najšira javnost dovoljno upoznata s činjenicom kako se predsjednik talijanske vlade S. Berlusconi riješio smeća u Napulju? Prodao je te silne tone smeća za rad njemačkih spalionica. Koje vape za sirovinom. A pretežni dio tog smeća bio je upravo u polietilenskim vrećicama. Što smo mogli vidjeti višekratno na "dalekovidnici"? No, smeće u polietilenskim vrećicama ponovno je problem u Napulju (Vjesnik, 29. rujna), jer nitko ne želi ni odlagalište ni spalionicu. A kako se manipulira javnošću, evo najnovijeg primjera. Nedavno sam poslije više od dva desetljeća putovao automobilom od Skopja do Ohrida. Na jednom prekrasnom drvetu duž puta ponosno vijore dvije plastične vrećice. Uredno zavezane za drvo. Zato sam rekao makedonskom ministru za zaštitu okoliša da nema potrebe zabranjivati takve vrećice. Zabrane je moguće postići samo u slabije razvijenim zemljama ili u gradovima Kalifornije. Tamo u korist skupljih i s motrišta zaštite okoliša lošijih, biorazgradivih vrećica. Pritom trošiti više nafte i sjeći šume. Nedavno su objavljeni rezultati istraživanja jadranskog podmorja na najdubljem području. Rečeno je da je udio plastike najveći. Istina, on može i s pet posto biti najveći, jer brojeva nema. Zapravo sam jako ponosan na plastičarsku industriju jer je dokazala da ni suvremeni kruzeri bez nje ne funkcioniraju. No, za bacanje plastičnog otpada u Jadransko more nije kriva plastika, nego vlasnici tih golemih uništavatelja svega i svačega. Naime, ispuštaju svoj otpad u plićim dijelovima, pa ih onda morske struje donesu u taj najdulji dio Jadranskog mora. Svatko od nas želi pet minuta vlasti. Kada bih je imao, odmah bih zabranio ulazak kruzera bez postrojenja za obradu otpada prije ispuštanja u more. Barem u prostor koji je pod nadležnošću Hrvatske. A gradonačelnici Dubrovnika D. Šuica uplatio bih iz proračuna tih 70 milijuna kuna nadoknade. Naime, vidio sam nedavno u časopisu Deutschland sliku najmodernijeg kruzera. Sve ima, ali nisam vidio postrojenje za oporabu otpada. A vjerujem da se vlasnici kruzera hvale svojim etičkim poslovanjem.
Konačno, što povezuje FAZ, GK i Vjesnik? Bisfenol A. Na moje zaprepaštenje ustanovio sam da imam u svom računalu (novohrvatski - desktopu) najmanje 150 tekstova o tome materijalu. Na našim prostorima o tome u javnosti pretežno pišu autori u Glasu koncila i ovaj autor u Vjesniku. Ali, raspravi se pridružio i vodeći hrvatski toksikolog, prof. F. Plavšić (Vjesnik, 29. rujna). Sada smo ipak došli do toga da zapravo treba otvoriti novu raspravu. Na probleme ukazuju u pravilu pojedinci. Organizacije, na primjer one za proizvodnju plastike, štite svoje interese. Svi smo mi lobisti nečega. Ali sve više i "znanstveni vjernici", jer ne možemo svaku pojedinost sami provjeriti. Zato bi dobrodošla rasprava o tezi da su znanstveni i gospodarski ciljevi uvijek u funkciji društvenih ciljeva. Pritom ciljeve određuju moćni, a provode ih političari. Ali, takvu raspravu nije moguće voditi u GK-u ili Vjesniku. Pravo je pitanje zapravo gdje.
FAZ se u svom broju od 10. rujna priključio raspravi o bisfenolu A. Kako je za novine vijest da je čovjek ugrizao psa, tako i FAZ pokušava lobirati za zabranu polikarbonatnih bočica za djecu. Međutim, u zaključku priznaje da europske vlasti ne namjeravaju odstupiti od svoga stava od 10. srpnja da polikarbonatne bočice ne utječu ni na malu djecu, jer se pokusi na životinjama ne mogu izravno prenijeti na čovjeka. Pitanje zašto toliko netočnosti na Internetu i ostalim izvorima, sustavno je obrazložio prof. F. Plavšić.
Već godinama Internetom kruži tekst o mojoj sretnoj generaciji. Jednom bi ga trebalo u cijelosti objaviti u medijima. Ovdje samo poneki naglasak iz teksta »Čestitamo Generaciji«. »Čestitaju mi što sam još živ… Ne mogu vjerovati da smo uspjeli! Prema onome što kažu današnji pravnici i birokrati i ekobrižnici (d. a.), svi mi koji smo bili djeca u tridesetima, četrdesetima, pedesetima, šezdesetima, sedamdesetima i ranim osamdesetima, vjerojatno ne bismo trebali biti živi. Naši dječji kreveti bili su obojeni kričavim bojama na bazi olova.
Nismo imali zaštitne poklopce ili brave na bočicama lijekova, vratima i ormarićima, a kada smo se vozili na biciklu, nismo imali kacige. Pili smo vodu iz cijevi u vrtu, a ne iz boce. Užas! Jeli smo kolače, kruh i margarin i pili gazirana slatka pića, ali nikada nismo bili debeli, jer smo se stalno igrali vani…«.
Autor je umirovljeni profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu
Tekst je objavljen uz dopuštenje Igora Čatića
Post je objavljen 19.11.2008. u 08:32 sati.