Je, je, znam, malo sam „iščeznuo“ zadnjih par tjedana :-). Što reći nego – work is to blame! Rokovi su gadni, tempo ubitačan na više frontova i ne ostaje dovoljno „šuga“ za bloganje. Da je tome stvarno tako, ne treba boljeg dokaza od činjenice da se (još ;-) nisam osvrnuo na rezultat nedavno održanih američkih izbora (a i sam završetak kampanje nisam baš nešto popratio)!!!
Nažalost (u stvari, nasreću - jer to znači da će biti posla, što u ovo doba krize nije nešto što svatko može reći ;-) tako će biti i sljedećih tjedana, tako da ne očekujte navalu novih postova i oslobađanja akumulirane kreativne energije. Al' ipak, neke teme svakako zaslužuju osvrt.
A dogovor „ZAMP-a i novinara“ (preciznije: „ugovor o poslovnoj suradnji u ostvarivanju i zaštiti novinarskih autorskih prava koji su potpisali Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava (DZNAP) i Hrvatsko društvo skladatelja (HDS)“) je svakako tema koja zaslužuje pozornost a koju je prije par dana prvi „potegnuo“ Denis Avdagić na svom blogu u postu „Blogovi pod nametima ZAMP-a? ZAMP u zaštiti blogova?“ (@hadzi – hvala na linku).
A dotični dogovor počinje vrlo moćno:
„Suradnja se odnosi na kolektivno ostvarivanje novinarskih autorskih prava kod korištenja novinarskih djela od strane tzv. press-clipping agencija, internet portala i sl.“
Ako vam baš nije jasno što to znači, može i jasnije („for the Dummies“ verzija ;-):
„Drugim riječima, sve one pravne ili fizičke osobe koja već objavljena novinarska autorska djela iskorištavaju na način da ih umnožavaju, distribuiraju ili priopćavaju javnosti, dužni su pribaviti odobrenje autora odnosno udruge koja ih okuplja i platiti određenu naknadu.“
Tu smo malac!!!
Ukratko – nema više copy-paste, malo prilagodi naslov, promijeni prvu rečenicu i voila, evo članka za moj portal(čić)! Vvvvvrlo nezgodno! Kako će nam sad preživjeti raznorazni monitori i indexi :-))))
„Ma pusti ti njih, nego reci ti nama dotiče li se to kako bloganja?“
Relax :-). Jer, kao što Denis koncizno pojašnjava:
„... sadašnja rupa u zakonima po pitanju regulacije bloga, pruža određenu "zaštitu". Blog se vjerovali ili ne za sada smatra sredstvom osobne komunikacije pa ga se Pravilnikom o očevidniku nakladnika elektroničkih publikacija svrstava u red sa SMS-om!“
Huraaaa!!! Free for all :-)
Iliti, kako ja to volim reći – „Divlji Zapad“ (analogija koja, usprkos svoj svojoj nostalgičnoj privlačnosti, svoje ružno lice pokazuje kad se pojavi lokalni moćnik s bandom revolverašaby his side, a Johna Waynea niotkuda :-)
Međutim, koliko god traljavost našeg zakonodavca pogodovala razvoju slobode izražavanja (a često i bezočnog kopiranja!) u hrvatskoj blogosferi, činjenica je da pravila igre moraju postojati. U osnovi cijele priče su, naravno, autorska prava, i tu u stvari nema i ne može biti puno mrdanja – poštivanje autorskih prava je temelj za izgradnju modernog (da ne kažem post-industrijskog ;-) društva i tu su u biti stvari zakonski već i sada čiste :-).
Pa čemu onda gungula (odnosno njen začetak)?
E, pa jedno je „zakonska regulativa“ a drugo je provedba te regulative :-). Ukratko, kopiranje sadržaja na internetu je uzelo toliko maha i postalo toliko rašireno da se nekome očito isplati organizirati da se na to odere „porez“ :-).
Plain and simple as that!
Dok se kopiralo malo i sporadično i dok se to odvijalo izvan mainstream-a stav je bio - „koga briga“. Danas je manje više svim relevantnim ljudima u „informacijskoj“ industriji jasno da se internet ne smije zanemariti, da je internet tu da ostane, i da je internet (manje više) jedino perspektivno mjesto za daljnji rast!
U takvoj situaciji prva, a reklo bi se i elementarna :-) stvar je „skinuti s grbače“ free ridere i tu nema ništa sporno! Ako je copy paste jedino što znaš, onda tu nema „dodane vrijednosti“, a ukoliko se ide na „selekcijski pristup“ (ie, agregiranje sadržaja), onda bi i kratki uvod uz link na originalni članak trebao biti sasvim zadovoljavajući!
Naravno, CITIRANJE JE I DALJE DOPUŠTENO i tu također ne bi trebalo biti ništa sporno! Bile su neke priče u Americi da bi se blogerima naplaćivalo po riječi citiranog teksta (ono, nešto kao 10 centi, iliti pola kune po riječi!!!) ali, da budem maksimalno koncizan, to su budaleštine i trkeljanja! Iako po tom pitanju ima i „dubinskih“ tema za diskusiju (kriteriji dopuštene „razine“ citiranje, recimo?) u osnovi stvar mora biti postavljena jasno – dakle, DA, mora se moći prenijeti citat s nekog portala ili internet stranice, dati svoj manje ili više kvalitetan osvrt ili izraziti mišljenje i otići mirno spavati bez brige da će te netko tužiti zbog kršenja autorskih prava.
Drugačije nego tako i ne može biti!
Stoga, kad se stvar onako suštinski pogleda, u biti se sve to blogera baš i ne tiče previše :-)))
A čak bi im (nam) moglo biti i na korist!!! Jer, u cijeloj ovoj priči oko kršenja autorskih prava na internetu, često se posve zanemaruje jedan drugi aspekt, a to je kršenje prava autora koji svoja „stvaralačka djela“ objavljuju na internetu, bilo da se radi o postovima, fotografijama ili nečem trećem!
Mnogi blogeri su doživjeli da se njihov tekst mirakulozno pojavi u tiskovnom izdanju nekih novina a od objavljivača ni a ni b!? Ja osobno imam iskustvo svog „fajta“ s Narodnim listom koje je čak i dobilo jedan svoj ajmo reći prirodan završetak, ali o tome u posebnom postu.
Naravno, ne da će se sad blogeri nešto obogatiti prodajući prava na svoje tekstove tiskanim novinama (ili internetskim portalima, zašto ne!), ali da ih se prestane tretirati kao besplatan izvor za popunjavanje novinskih stupaca bi svakako predstavljalo dobrodošao bio napredak.
Naravno, ima i onih koji smatraju da je sam koncept „autorskog prava“ fundamentalno pogrešan, ali avaj, na društvenu organizaciju ala Zvjezdane staze ćemo (nažalost!?) ipak još malo pričekati ...