Hladna jesenska noć zvala me da uđem u nju, da joj se prepustim. Moja slomljena duša samo je u njoj vidjela utjehu, samo u njoj pronašla sigurnost i mir. Tumarala sam ulicama voljenog grada pokušavajući nekim čudom izbrisati sebe, izbrisati osjećaje, uništiti hladnoću i ispraznost koja mjesecima prolazi mojim tijelom i svakim danom, svakim satom ju sve više i više proždire...
Pitala sam se što bi se dogodilo samnom da nisam učinila sve stvari koje sam učinila, kako bi se osjećala da se sada ne lutam nepoznatim ulicama, gdje bi bila da sam malo hrabrija, upornija!?
Besciljno lutajući naletjela sam na jedno drvo, prazno drvo koje je odbacilo svoje lišće i podalo se hladnoći i ružnoći kasne jeseni. Stala sam i kao u čudu divila se njegovoj ružnoći i ljepoti u isto vrijeme. To sam ja! To drvo sam ja! Sama, bez igdje ikoga sa pokojim listom na već pomalo istrošenoj krošnji..Uživala sam u prizoru i svakom sekondom,svakom minutom poistovječivala se sa drvetom...