Još uvijek pred ocima
mi je naša slika...
Nježne rijeci što sjale su nocima,
iza lažnog nam ispraznog lika..
Još uvijek vidim kako smo sretni bili.
Ništa nije bilo važno...
Jer sve suze vješto smo krili,
praveci se da ne boli tako snažno..
Gdje smo sad?
Sad kad farsu polako privodimo kraju?
Nama zavladala je tuga, poharao nas jad..
Svjesno griješili smo u našem lažnom raju...
I kao da te sada gledam...
Suze sakrile su tvoje lice..
Imao si onaj pogled,
krik ranjene ptice...
Ne zovi zore mojim imenom.
Ja sad odišem samo uspomenom.
Uspomenom na prošla ljeta i sve snježne zime...
Uzaludna kajanja uz ove teške rime.
Ne trudi se shvatiti,
jer ja se nemogu promijeniti.
Bila sam vec na dnu:
i ja cu opet patiti.
Dotad ce me vec netko uspijeti zamijeniti...
Post je objavljen 18.11.2008. u 19:11 sati.