Ponekad poželim pobjeći... Daleko..
Bježati i sakriti se.
U nekom mračnom kutku.
Napokon biti sama..
Bez ikoga.
Osjećati bar na trenutak olakšanje.
Duboko udahnem.
Pogledam oko sebe..
Nisam sama..
Prati me neka mračna sjena.
Ona koja je uvijek uz mene
Gleda me..
Smije mi se..
Naslađuje se mojoj ograničenosti..
Zašto bi ona bila bolja od mene?
Jer ima snove...
Ima hrabrosti ih ostvariti.
Vjeruje u sebe.
Zastanem na trenutak.
Shvaćam da je taj dio mene izgubljen.
Nestao je.
Borim se protiv suza.
Ne pokušavam pobjeći.
Stojim čvrsto.
Ne,nisam kukavica!
Bum..
Odjednom osjetim olakšanje.
Nema više sjene..
To sam samo JA
Ne postoji divniji osjećaj od pobjede nad samim sobom..
Post je objavljen 18.11.2008. u 20:35 sati.