Devedesetprva je godina , rat je već zahuktao u nekim dijelovima “ naše „ zemlje. No u mjestu gdje ja živim tek su dopirale priče o strahotama iz Vukovara, a udaljenost od njega do nas je manja od sto kilometara.Pa to je ipak daleko, razmišljala sam naivno i bezbrižno živjela s našim novim članom obitelji.Ali pad Vukovara zdrmao je ne samo moju sigurnost i bezbrižnost, nego je ulio posebnu dozu straha i nesigurnosti u sve ljude oko mene.
Za tren sam se našla u podrumu sa šestomjesečnom djevojčicom.Tutnjalo je sa svih strana , a nas dvije danima i noćima smo bile same u podrumu. Bilo je trenutaka slabe opuštenosti kad sam izlazila iz podruma i obavljala u trku sve ono što sam morala; trgovina, kuhanje, pranje rublja, loženje vatre...No uvijek je bilo iznenadne pucnjave kada bih se nabrzinu s djetetom sjurila dolje ; stepenicama u podrum.A podrum je zahvaljujući mojoj mladosti i domišljatosti lijepo izgledao.U njega se ulazilo tako što bi se jedan dio poda u kuhinji podigao, te se kroz taj otvor spuštalo drvenim stepenicama u podrum; polukružno sazidanu usku prostoriju. Zidove i pod obložila sam kartonima da bi ljepše izgledalo i da bih se možda zaštitila od miševa koji su noćima šuškali, a kojih sam se bojala. Na podu je bilo tri madraca; za nas i za“ goste“koji bi iznenada došli kod nas prespavati. Ti gosti su bili moj muž i moja mama. U jedan ugao prostorije smjestila sam Tv, a na polici koja je predviđena za ostavljanje zimnice bilo je svega; nekoliko boca vode, radio, hrana, igračke...Ponekad mi se sav taj podrumski svijet činio i zanimljivim, a uz mene je bilo malo dijete; uvijek izvor radosti.
No bilo je noći kad nisam mogla spavati, kada me hvatao panični strah ; što ću ako „oni“ prijeđu rijeku? Razmišljala sam kako se to ipak neće dogoditi, no ako se i dogodi uzet ću svoje dijete, malo hrane i vode, dio one njene tek kupljene robe i trčati, trčati daleko preko polja, dok ne naiđem na nekog tko će mi valjda pomoći.Danas,kad se prisjetim svega, ponovo se vidim kao jednu naivnu osobu; ma kako bih samo trčala , dijete je teško, a tek zimska odjeća na nama, a sve ostalo...
Sjećam se trenutka kada nas je pucnjava iznenadila u toku dana. Žurila sam u podrum, zatvorila ga, a već sljedeći tren nešto je proletjelo na katu iznad nas; nešto brzo poput rakete. Stakla su se tresla ili čak i razbila i najednom jak udarac u blizini i snažno rušenje. To je jedan od trenutaka kad ti kroz žile teče strah i obuzima cijelo tijelo,u tom strahu panično razmišljaš na najgore situacije; jesam li zatrpana, hoću li moći izaći, je li tko preživio ovaj udarac? Iz podruma sam izišla tek kad se sve smirilo i vidjela da je tek jedno staklo od detonacije puklo. A vani, vani je vladala nekakva hladnoća i strašan mir. Da, prava riječ je strašan mir! Gledala sam u susjednu zgradu gdjeje udarila granata; vrata više nisu postojala, nego hrpa cigala.Nema zvukova, glasova, ničeg...Pucnjava je ponovo počela i prisilila me na povratak u sigurnije mjesto; podrum. Zahvaljivala sam onim pametnim ljudima koji su tako davno pravile ove sad već jako stare zgrade, sa ovako zanimljivim podrumima. Je su li mogli naslutiti kako će jednog dana nekome dobro poslužiti; ne kao spremište za zimnicu i nepotrebne stvari, nego nažalost za ljude!
Post je objavljen 18.11.2008. u 14:49 sati.