Marketing
Kako sam postao striper
U totalnom sam džumbusu. Ili se ovaj džumbus piše kao đumbus? Ma neeee, kakav đumbus, to je previše mekano, mlako, nikakvo, trenutno stanje u kojem se nalazim zaista je teški džumbus
Hard djoomboos...
Nisam siguran imaju li trenutne konstelacije zvijezda i planeta neke veze sa aktualnim promjenama, ali imam jak osjećaj i to ne samo za feeling, već onaj koji mi kazuje kako su mi se određeni trigoni, kvadranti i ostali poligoni toliko isprepleli da sve to zajedno stvara neke jako zanimljive vektorske rezultante.
Shodno tome, pisanje bloga mi moga spontano je palo u drugi ili možda treći plan, ali nema frke, nije ništa dramatično, samo su mi se osnovna sredstva za rad izgubila u bespućima povijesne neozbiljnosti.
Kao prvo, na poslu mi je prvi čin džumbusa.
Selidba je u pitanju. Mjenjam radno mjesto.
U stvari, ne mjenjam svoje radno mjesto već se mjenja mjesto radnog mjesta. Ako razmite o čemu govorim. Naravno, sve u skladu s reformom školstva, zdravstva i pravosuđa, kao i uvažavanjem pozitivnih zakonskih akata i protuzakonskih aktovki velike Europe, čitav moj odjel trenutno se izmješta na pričuvni položaj. Kažu da je svaka selidba jako stresan događaj, doduše pri tome se vjerojatno ne misli na ovakve benigne vrste selidbi ali ipak, promjena okruženja u kojem svakodnevno provodimo minimalno osam sati ipak ima određeni uticaj na strujanje magnetskih silnica u labirintima sivih ćelijica.
Idemo dalje!
Kod mene doma, pretenciozno govoreći u mom stanu – u stvari adaptiranoj «litnjoj kužini» s cjelogodišnjom koncesijom - u tijeku su veliki rekonstruktivni zahvati. Bužaju se zidovi, lome se stropovi, ruše se glečeri, uglavnom stanje u kojem se trenutno nalazi moj kutak za intimni trenutak, najbliže bi se u jednoj riječi dalo opisati kao komatozno!
Doma mi je koma!
Ali, dobra stvar u čitavoj situaciji je što se tu ipak radi o kontroliranoj komi s tendencijom stalnih poboljšanja rada svih vitalnih organa tako da se stvari općenito razvijaju u vrlo pozitivnom smjeru. Doduše ima sve to i ponekih sitnih nedostataka poput onih da vam se nakon višesatnog djelovanja "pikamerima" i "hiltijima" prsti i šake zgrče pa počinju s nekim nekontroliranim radnjama, ali blože moj – bez muke nema struke...
K svemu tome, još berem i masline!
Ono što je posebno čudno jest činjenica da sam još prije desetak dana mudro zaključio kako je berba gotova, pa sam svojih 425 (slovima – četiristotine dvadeset i pet) kila plemenitog ploda, pritiska, šumprešava, gaza i cidija te naposljetku dobija otprilike 65 (slovima – šezdeset i pet) litara zlatnog ulja. "Platilo je" malo više od petnajst posto, znalo je bit puno bolje, ali kad čujem kako je ove godine drugima – mogu bit zadovoljan...
Po gornjim granama stabala ostalo je, po mojoj slobodnoj procjeni - desetak, u vrh glave dvadesetak kila žive vage, pa sam to odlučio ostaviti za neka bolja vremena u stilu - lako ćemo!
Nakon svega, tih deset-dvadeset kila naraslo je nekim čudom na više od sto i dvadeset pa me sad opet toka poć u uljaru!
Ali to ulje najviše pripada zaslužnim pojedincima i grupama građana koje sad ovdje neću posebno imenom isticati, da slučajno koga ne zaboravim pa da mi se ne ofendi i ne bude tija opet doć...
Nemojte mi bižat ća, ima još...
Naslov, odnosno podnaslov slijedećeg pausa glasi - "Brod u boci na djevojačkoj večeri!"
Hmmm, kako se jedan muškarac vulgaris može naći na djevojačkoj večeri?
Paaaaa....jedino u ulozi stripera!
Oh da!
Naime, slijedeće subote udaje se naša Ane, vazdaprpošna, vesela i draga, oko moje lipo alkarsko i planinarsko, ma sad da vam počnem pričat o Ani to bi ispa ne roman, nego tri romana, ali o tome ćemo nekom drugom prilikom. Neka naše Ane!
I tako, cure odlučile napravit pravu djevojačku večer sa svim užancama kako to već ide jel' i to ne sad negdi u fensi-šmensi restoranima nego u skladu s našom izvornom ekološko-hedonističkom filozofijom življenja – negdje daleko i visoko u planinama.
Zdravi đir, u svakom slučaju...
Kako su naše cure sve odreda više nego lijepe, drage, mile i pristojne, otpratili smo ih na put s punim povjerenjem dobro znajući da se one same mogu snaći u bilo kakvoj situaciji koja ih može zadesiti tamo gore, kroz planine brda i gore...
Ipak, okolnost koja mi je u mnogome pobuđivala nedoumice i poticala crv sumnje na svekoliku rujuću aktivnost, bila je činjenica da se u istom "ugostiteljskom" objektu održava zamislite - čak i jedna momačka večer!????
Hmm....
Ostadoh sam tu večer u onom "my very own" sveopćem džumbusu, zabavljući se sa električnim i pneumatskim alatkama dok sam centrirao knauf ploče u adekvatan položaj, uglavnom razmišljajući o uticaju vjetrenjača na stvaralaštvo nizozemskih ekspresionista...
Kad u neka doba:
Zove, zove, zove ona mene
Zove, zove, zove, Brode, Brode
Neka neka mene ona mene
Zove oko moje pa djevojačko je!
Ali opet:
Zove, zove, zove mene, kaže – ma daaaj dođi, dosadno nam je, ovi s momačke su sve neki žbrlj-mrlj, ajde dođi, triba nam striper!
Pa kako niste naručile stripera!? – odgovorim sa znatnom dozom nevjerice...
A eto nismo, šta'š sad, oćeš nam ti bit striper?
A jebemu, mogle ste mi reć par dana prije pa bi se bija pripremija - iša bi malo na dijetu, vježba trbušnjake, sklekove, e!
Nema veze, samo ti dođi!
Ehhh i sad mi samo recite - kako odolit ovakvom pozivu?
Ništa, nema mi druge, djevojačka večer mi u svakom slučaju izgleda puno atraktivnije od bušilica, ubodnih pila i pikamera, pali auto i vozi u mrkloj noći gori u planinu, sva srića da nije baš puno daleko...
Kad sam uletija unutra, moje cure me dočekale ka pravu zvijezdu, itaju se, višaju, ljube me...
Za drugim stolom – stvarno momačka večer, sve me gledaju u čudu i ništa im nije jasno...
- Aaaaaa, to vam je taj striper!?
- Eeeee, a šta ste vi mislili, jesmo li vam govorili da imamo mi svoga stripera...
Ništa, prihvatija ja odma svoju ulogu pričuvnoga stripera, ali kad sam vidija kakva je situacija, nije mi padalo na pamet izvodit makakade prid ovoliko ljudi, ipak sam ja čovik u respektabilnim godinama, moram pazit na svoj renome, e!
Isto tako ne znam zašto su ovi "momci" skužili da se ja zovem Stipe, ali u krajnjem slučaju - to mi nije smetalo, uostalom – to je baš dobro zvučalo onako za "umjetničko" ime – "Stipe the striper!"
Inšoma dela šoma, pivalo se, plesalo i veselilo tu večer do dugo u noć, čak je bilo i nekoliko manje-više sramežljivih pokušaja «interakcije» između djevojačke ekipe i momačke momčadi, ali sve u svemu, bilo je to prilično ugodno druženje, nešto živahnije nego na prosječnoj večeri poezije, ali ipak – u granicama normale i u skladu s uljudbenim manirama svekolikog puka hrvatskoga.
Oko jedne ure poslije pola noći donijeli smo jednoglasan zaključak da je vrijeme za počinak.
Devet djevojaka i moja malenkost kao wannabe striper povukli smo se u naše odaje.
Kad što!?
Jedan fini gospodin koji se tu večer zaista isticao primjernim ponašanjem, očito je pogrešno shvatio određene signale u noći, pa je postao izuzetno nasrtljiv prema jednoj našoj članici, vjerojatno usljed nesretnog miksa alkohola u krvi i porasta razine testosterona.
Fini gospodin je očito tražio nešto više, baš se pitam što, međutim u trenutku kad je shvatio da to «što» neće moći ove noći, svoj bijes je odlučio iskaliti upravo na striperu Stipi, to jest – meni!
-Šta ti oćeš? – unija mi se u lice
-Molim...
-Šta ti oćeš, ol ti nije dosta, koliko ih tamo imaš...
Ne odgovaram mu ništa, i ćoravome je jasno da se ovdje radi o povrijeđenoj mužjačkoj taštini, ali nisam mu ja kriv...
- Znaš- nastavlja on bisno – polomit ću ti i ruke i noge!
Samo potvrdno kimnem glavom...
- Razbit ću te!
Ja opet samo kimnem glavom.
- Slomit ću ti sve ruke i noge – fini gospodin očito obožava ovu rečenicu, možda ima neke veze s ortopedijom, vrag će ga znat...
- Dobro, dobro – pa shvatija sam, ne moraš mi dva puta govorit...
Finom gospodinu očito moja mirnoća ne odgovara pa nastavlja dalje: Sad ću te razbit!
I stvarno zaleti se on premi meni i odgurne me jako rukama po prsima, očito - sve je spremno za veliki mužjački boj!
- Slušaj stari – govorim mu - nisam ti ja za taj sport, ne bavim se takvim stvarima, kasno je, ljudi samo oće spavat...
Za divno čudo, "fini gospodin" potpuno iznenađen mojim odbijanjem makljaže, izađe van iz prostorije.
Zaključam vrata i vratim se u sobu.
Fala Bogu...
Šta ti je reka, šta ti je reka – dočekale me znatiželjne "moje" žene...
- Reka mi je da će mi polomit obe ruke i sve noge!
- Poala luđaka....
Ništa, uvukli se svi mi u svoje vriće, nije prošlo ni pet-šest minuti, neko tamo bisno šušketa, klapa, razbije, otvara prozore, ulazi, privrće po našim stvarima...
- Ma ko je to!? – prene se naša «žena od mota»
- Ja sam – odgovori onaj isti «fini gospodin»- di mi je jaketa?
- Ma koja jaketa čoviče, to su naše stvari!
Dignem se iz postelje, palim svitlo, pokušavam lipo objasnit "finome gospodinu" da mu jaketa nije tu, uostalom nije niti doša s jaketom, prema tome, mora je potražit na nekome drugome mistu...
Otpratim ga do vrata, sve očekujući novu seriju recitacije na temu "lomljenja ruku i nogu" ali začudo, okrene se tip prema meni i kaže: "Stari, oprosti..."
- Sve je u redu ...
- Nisam tija...
- Znam da nisi, razumim te...
I stvarno, ode prika pomirljivo dalje u noć, u potragu za svojom jaketom...
Hm...a ja se posli mislim, ma pogledaj ti, striper Stipe zamalo dobija po tamburi!?
Da sam bija malo luđi – eto ti vraže, ode sve u prdec!
Naposljetku, moje djevojke su ovoga puta ostale bez striptiza!
Čak i bez mužjačke makljaže!
Ali...na kraju je sve dobro ispalo...
Vražji su ti signali u noći...
Selidbe, rekonstrukcije, masline, djevojačke, striperi, obračuni...
Pa, nije baš da mi je dosadno...
Post je objavljen 18.11.2008. u 12:21 sati.